PRAVOSLAVIZACIJA
I ISLAMIZACIJA BOSNE PO "ATPU" SUSTAVU
Pravno-političko čupanje jednog naroda i
preotimanje njegove tvarne i duhovne kulture jeste ovostoljetni
stalnotrajući mirnodopski genocidni proces nad Hrvatima.
Nakon
nekoliko osmanlijskih stoljeća (iza stoljeća sedmog)
islamizacije i pravoslavizacije Bosne
(i
zatečenih "bošnjaka") došla je na red ovostoljetna
sveslavjanska "ATPU" (administrativno - teritorijalno -
političko ustrojbena) i s njom uigrana zemljovidnostatistička
okupacija teritorija i povijesti ove klasične hrvatske zemlje.
Stalnim
"ATP - preustrojem" (sažimanjem, cijepanjem,
otkidanjem, pripajanjem i inim geodeziranjem) austrijskih županija
(okruga), kotareva, općina u staro - i novojugoslavenske
"narodne odbore", "srezove", "opštine",
"mesne zajednice", "međuopštinske" i druge
zajednice, "demografske reone I. i II. stepena" i razne
druge "konferencije gradova i opština" u potrazi za
najboljim trasama (putova, voda, struje, medija i kasarni) koje će
povezati sve "srpske kuće i stratišta", u stvari,
ispletena je komunalna mreža u koju su ulovljene krupnije (i
"poslušne") muslimanske ribe i nemirne hrvatske girice.
Ovaj rat je ponajbolje pokazao svu bratstvojedinstvenu uvezanost
(privezanost) naroda i narodnosti u srpske komunalne lisice. (U
svih 550 općina bivše Jugoslavije bilo je Srba i, naravno,
njihove "ugroženosti".)
Praveći
"put, železnice, dalekovode, vodovode i opštine gde god je
to bilo moguće i opravdano"
(sic!)
Muslimani su odavno opkoljeni, a Hrvati su komunalno razdvojeni i
etnomeliorirani. Usput, "hercegovačkim ustašama" dat
je crveni pasoš, a u "zabarikadiranoj" Hrvatskoj srušeni
su ili oštećeni svi mostovi njene viseće i vodene cjelovitosti.
O zračnim lukama, vodovodima i ostalim cjevovodima, te medijskim
i ostalim primo-odašiljačima "priču je ispričao"
minuli rat.
Proždirući
mnoge hrvatske otoke i otočiće u moru srpsko-muslimanske većine
po Bosni, izvršeno je "komunalno prekrštavanje" općina
u "opštine", a lokalna hrvatska vlast prelazila je u
ruke novostvorene većinske "opštinske vlasti". Naime,
događalo se to isto onako kako roditelji krste vjeru i
nacionalnost svoje djece. U novoj komunalnoj mišolovci državno-partijski
roditelji krstili su srpskim imenom i srpskom većinskom vlašću
"nove srpske opštine" pronalazeći u njima njihova
(sic!) "vekovna ognjišta i stratišta".
Dosta
je primjera koji slikovito obznanjuju etničku okupaciju
povijesnih hrvatskih prostora čupajući tako hrvatsko povijesno
korijenje i na ista mjesta usađujući plastične žile mladoj
pravoslavnoj i islamskoj civilizaciji na prostorima Bosne i
Hercegovine. Pravno-političko čupanje jednog naroda i
preotimanje njegove tvarne i duhovne kulture jeste
ovostoljetni stalnotrajući
mirnodopski genocidni proces nad Hrvatima. Uz već dogođeno, pred
našim očima rađa se "republika srpska" i (na nešto duži
rok) "bošnjačko-muslimanska" federacija. Novi Travnik
(dio donedavnog Travnika, koji je i kroz tursko vrijeme iznio
hrvatsku većinu u novu Jugoslaviju, pa čak i pobjedu HDZ-a na
izborima 1990.), do jučer zvan "Pucarevo", dovoljno je
dobra ilustracija (i za druge slučajeve) njegove današnje hrvatske
atribucije i njenog stvarnog značenja. Naime, N. Travnik jest većinska
hrvatska općina, u kojoj je uz 39,6% Hrvata i 37,9% Muslimana, u
1991. živjelo i 13,3% Srba. Međutim središte općine (grad N.
Travnik) jest većinsko srpsko, pa potom muslimansko i na kraju tek
hrvatsko naselje. K tomu još i to: preko tri četvrtine općinskih
Srba (pretežito doseljenih iza 1945.) živjelo je u samom gradu
(sic!). U čemu je fazon ove etnostatistike? Namjenska industrija u
ovom gradu prva je karika u lančanoj reakciji etnodiskriminacije po
"ATPU-modelu". Na namjensku industriju nadovezuje se
kadrovska politika, a ova opet na političku podobnost, koja je pak
bila koordinatni sustav politike zapošljavanja. Zapošljavanje se
dogadalo u središtima općina koja su postajala stjecišta
usmjerene stambene izgradnje (uz razna druga usmjeravanja) odnosno
vlasti. (Dakle, namjenska industrija plus politička podobnost u
kadrovskoj politici jest jednako "doseljavanje srpskih
kadrova" u /hrvatskim poreznim novcem/ izgrađene stanove da bi
većinski
Hrvati
imali u pretežito katoličkom i poljodjelskom okruženju ove većinske
hrvatske općine nad sobom - u gradu "svoju srpsku
vlast".)
S
druge strane, nakon ovog rata i u Daytonskoj Bosni (manje u
Hercegovini) nastavlja se "obrezivanje" opustošenih
hrvatskih goleti. U muslimanskoj demografskoj klimi, ojačanoj
prognaničkim valovima, utapaju se i posljednji otoci i otočići
ove hrvatske (pra)postojbine. S Mostarom, proces krčenja hrvatskih
korijena na ovoj prastaroj hrvatskoj grudi prenosi se iz Bosne i na
ovu humsku hrvatsku parcelu doimajući se donjom crtom hrvatske izdržljivosti
(za ljubav prema Hrvatskoj). Srbi su, s Turcima, odavno prešli i
Drinu i Bosnu, a Muslimani upravo prelaze Neretvu.
Samo
hrvatska vlast u hrvatskim naseljima, općinama i županijama jamči
Hrvatima opstojnost u Federaciji BiH (u Republici Srpskoj ih zapravo
više nema). "ATPU" preobrazba kotara/općine Mostar
pokazuje kako se u jednom polustoljeću iscjeđuju Hrvati. U propalom
sustavu, razrušenoj zemlji i odnosima treba još srušiti jedino
preživjeli komunalni sustav, a tek onda može početi obnova na
novim ATPUosnovama. Živeći (a, pismeniji i školovaniji od
ostalih) pretežito na selu, Hrvati su osuđeni na uzdržavanje (tuđe)
države i pripremu rođene djece za emigraciju. Privid je da je
problem samo nacionalan (separatistički).
|
