|
Uz 200-tu godišnjicu rođenja
Bana Josipa Jelačića i desetu godišnjicu povrata njegovog
spomenika
Dana 06. listopada 1990. godine krenula je svecana povorka sa
spomenikom hrvatskog velikana bana Josipa Jelacica-Buzimskog, prema
mjestu sa kojega su komunisti u svojem bijesu spram svega sto je
hrvatsko nakon drugog svijetskog rata uklonili. Toga dana glavni
zagrebacki Trg dozivio je skup koji nikada prije, a vjerojatno i
nikada kasnije vise nece biti dostignut.
Isto kako je barbarsko uklanjanje spomenika simbolicki izrazilo
politicku sudbinu hrvatskoga naroda unutar Jugoslavije, tako je i
njegov povratak simbolizirao prijelaz iz mraka komunistickog
jednoumlja u buducnost hrvatskog naroda u vlastitoj drzavi.
Među brojnim hrvatskim velikanima, osobito onima iz novije
hrvatske
povijesti, koji su desetljećima bili prešućivani ili pak namjerno
lažno
predstavljani, a njihove slike i spomenici nasilno uklanjani s
javnih
mjesta, posebno se ističe ban Josip Jelačić, kojemu je obeščašćena
čak i grobnica u Novim Dvorima kraj Zagreba. Rodio se 1801. u
Petrovaradinu, dakle gradu koji je tada zajedno s još nekoliko
gradova u Srijemu, uključujući i grad Zemun, pripadao Hrvatskoj
sve do 1918., a umro je u Zagrebu 1859. Riječ je dakle o 200.
obljetnici njegova rođenja.
Ban Jelačić bio je ponajprije hrvatski general, odlučni
branitelj hrvatske
samostalnosti, njezine državnosti i suverenosti. Drugi će možda
kazati, kako je ban Jelačić bio vojnik i ratnik koji je slomio mađarsku
revoluciju, a upravo i zbog toga je bio osuđivan i uklanjan iz
javnoga života od bivših komunističkih vlasti. Međutim, ban Jelačić
nije slomio mađarsku revoluciju, nju je na poziv austrijskoga cara
slomila ruska vojska. I još dvije važne činjenice: prvo, neizbježno
sudjelovanje bana Jelačića, i to na strani bečkog dvora u ratu u
Mađarskoj, a koji uskoro poprima i obilježja mađarske
revolucije u odnosu na bečki dvor, uključivalo je istodobno i
obranu Hrvatske od ugarskoga (mađarskoga) hegemonizma koji je težio
stvaranju velike Mađarske od Karpata do Jadrana, te nametanja mađarskoga
jezika kao
službenoga i Hrvatskoj!
I drugo, Hrvati u svojoj povijesti nisu nikada imali cara nego
kralja. Najprije, i to tijekom više stoljeća, bili su to kraljevi
iz domaćih, dakle hrvatskih vladarskih kuća, a od XII. stoljeća
iz raznih europskih kuća koje su Hrvati sami, svojom slobodnom
voljom birali i u svome
Saboru potvrđivali.
Vraćanje hrvatskih zemalja
Biti hrvatski ban značilo je biti kraljevski namjesnik, ili, još
više,
potkralj u Hrvatskoj te zajedno sa Saborom trojedne Kraljevine
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije biti službeni reprezentant -
nositelj, ali i branitelj hrvatske državnosti i suverenosti. Valja
istaknuti da kraljevina tada znači isto što u moderno vrijeme država.
Nadalje, biti hrvatski ban značilo je stajati na čelu hrvatske
unutarnje i vanjske politike, a u vremenu u kojemu je Josip Jelačić
bio hrvatskim banom, dakle u burnom razdoblju između 1848. i 1859.
značilo je također postavljati i temelje ne više feudalno uređenje
nego moderne građanske Hrvatske - upravo se tako Hrvatska uključivala
i u tijekove moderne Europe, koja se tada u većini njezinih zemalja
pod habsburškom krunom konstituirala, a što je ban Jelačić
provodio svojim
suverenim odlukama, koje je potvrđivao Hrvatski sabor.
Biti hrvatski ban u Jelačićevo doba značilo je također pružiti
odlučan otpor mađarskom hegemonizmu i na temeljima hrvatske
preporodne politike ne samo modernizirati Hrvatsku, već i vratiti
pod hrvatsku vlast "nesrećom vremena" izgubljena područja
koja su zaposjeli Turci, Mlečani i Mađari. Riječ je dakle o Istri
i Dalmaciji s otocima, zatim gradu Rijeci s kotarom i Međimurju,
zatim o Turskoj Hrvatskoj, osobito područjima između rijeke Une i
Vrbasa, te ukidanju Hrvatsko-slavonske vojničke granice i njezinu
vraćanju
pod vlast Hrvatskoga sabora i bana, kako u vojničkom tako i u
civilnom smislu. Većinu ovih političkih zahtjeva ban Jelačić
uspio je ostvariti već 1848., kad su Međimurje i Rijeka vraćeni
pod hrvatsku vlast, i to hrvatskom vojnom silom, što je svojim
dekretima priznao i sam kralj Franjo Josip I.
Naime, 2. prosinca 1848. imenovao je kralj bana Jelačića
gubernatorom (upraviteljem) Rijeke (priznavši time ono što je
hrvatska vojska već učinila), a zatim još i posebnim dekretom i
civilnim i vojničkim gubernatorom Dalmacije.
Svečana prisega
Kako je već prije "sam ban Josip Jelačić suverenom svojom
odlukom pozvao u Hrvatski sabor i zastupnike iz područja
Hrvatsko-slavonske vojničke granice, a što je također mogao učiniti
i stoga što je proglasio ukidanje feudalnog poretka (već 25.
travnja 1848.), u vlasti hrvatskoga bana našle su se tada, i to
nakon mnogo stoljeća, gotovo sve hrvatske zemlje, koje su se tada
nalazile unutar granica Habsburške monarnije. Iznimka je još bila
Istra s Kvarnerskim otocima i Turska Hrvatska. Iza bana Jelačića
stajala je tada čitava Hrvatska, od Drave do Boke kotorske i od ušća
Save u Dunav do mora Jadranskoga. Štoviše, i od Osmanlija
okupirana Bosna spominjala je tada s oduševljenjem banovo ime.
I na kraju, biti hrvatskim banom značilo je također pred
Hrvatskim saborom položiti svečanu prisegu koja se temeljila na načelima
pravednoga vladanja za sve građane zemlje (slično kao i prisega
kralja Zvonimira!) i na razvijanju građanskih sloboda na temelju
ustava zemlje, ali i obvezi da će sav narod kao i cijelu zemlju
snagom i ugledom banske vlasti braniti protiv svakoga nasilja i
nepravde i protiv svakog neprijatelja, dakle agresora. A u svome
inauguracijskom govoru, uz isticanje spomenutih načela, rekao je i
sljedeće: "Ponosio sam se uvijek što me je hrvatska mati u
hrvatskoj zemlji
rodila... I stoga sam, mili narode, dušom i tijelom tvoj ban i budi
uvjeren da ću jedino za tebe živjeti i umirati".
Svim Hrvatima na cast, neka zivi vjecna uspomena na bana Josipa
Jelacica-Buzimskog, u godini u kojoj se obiljezava 200 obljetnica
njegova rodjenja.
|
