|
Pripreme za novu podjelu svijeta?
Svi svjetski igrači imaju interese vezane za naftovodno bogat
prostor Kaspijskog jezera i onog što zovemo Bliskim istokom, i
stoga će biti zanimljivo vidjeti kako će to završiti. Zajedničko
svima njima je kako što više kontrolirati taj naftom bogat prostor
i naftne putove koji vode iz njega te na temelju svoje pozicije iz
toga izvući profit, odnosno, svoj dio "kolača"
Nakon višetjednog bombardiranja, kako govore, vojnih ciljeva po
Afganistanu, Pentagon je potvrdio ulazak američkih specijalaca na
južna područja te zemlje. Istovremeno, potporu Sjevernom savezu u
borbi protiv talibana daje Rusija. I Kina je podržala akciju
protuterorističke koalicije, dok je američki državni tajnik Colin
Powell, osim Pakistana posjetio i Indiju, tražeći potporu te
zemlje. U igri oko Afganistana su, dakle, sve najvažnije sadašnje
ili potencijalne velesile. Njihov prioritetni cilj je eliminacija
talibanskog režima i Osame bin Ladena, koji su označeni krivcima
za terorističke napade na Sjedinjene Države. Postoje li, međutim,
i neki drugi ciljevi u vezi s tom akcijom?
Admiral Hrvatske vojske Davor Domazet kaže kako je prvi cilj
svakako eliminacija terorizma koji ugrožava mnoge zemlje svijeta.
Međutim, prema njegovu mišljenju, sva ova događanja ipak treba
staviti u jedan drugi kontekst, jer se ništa ne događa slučajno.
U ovom, 21. stoljeću, svjetska moć se prelama na tzv. Putu svile,
odnosno kurskom pravcu koji vodi od prvih vrata Euroazije, dakle, od
Jadrana, preko jugoistoka Europe, Crnog mora, Kaspijskog jezera pa
sve do Kazahstana. I to iz dva razloga: prvi su rezerve nafte i
naftni putovi a drugi su izvori pitke vode koji će tek postati
jednim od ključnih resursa 21. stoljeća.
Na širem području Kaspijskog jezera te na Bliskom istoku, nalaze
se najveće svjetske rezerve nafte dok se na spomenutom kurskom
pravcu nalazi oko 60 posto svjetskih pričuva pitke vode. Što, inače,
znači pitka voda za pojedinu zemlju danas vidimo na primjeru
Izraela, koji je tijekom rata sa Sirijom okupirao Golan, gdje se
nalaze izvori koji pune Galilejsko jezero odakle se ta država
opskrbljuje vodom.
Budući da se u tom prostoru Euroazije dodiruju i civilizacije neki
su analitičari, i prije ovog sukoba oko Afganistana, govorili da bi
moglo doći do sukoba civilizacija. Admiral Domazet drži da do toga
može doći, međutim, da sada nije o tome riječ. "Glavni
uzrok sadašnjih događanja je pozicioniranje velikih sila na tom
kurskom pravcu odnosno njihova borba za moć u predstojećem
razdoblju", mišljenja je bivši načelnik Glavnog stožera
Hrvatske vojske.
Velike sile traže načina kako doći na to područje. U tu
strategijsku točku moći 21. stoljeća može se ući iz tri pravca
odnosno kroz troja vrata. Prva vode preko jugoistoka Europe, Crnog
mora i dalje na Kaspijsko jezero, druga preko Arapskog mora,
Pakistana, Afganistana te Tadžikistana i Uzbekistana do Kaspijskog
jezera odnosno Kazahstana a treća vrata u taj prostor vode preko
Kine.
Kina je već postala ili je u procesu postajanja velikom silom.
Ponajprije zbog mnogoljudnosti, potom zbog samosvijesti da je riječ
o zemlji s vrlo starom tradicijom i kulturom i, najvažnije, zbog
kontinuirano najvećeg gospodarskog rasta po godišnjoj stopi od 8,5
do 9 posto. Stoga je logično da Sjedinjene Države, iako su danas
glavna svjetska velesila, nisu ni pokušavale kroz ta istočna vrata
ući na područje Euroazije što im je inače prioritetni cilj.
SAD to nisu uspjele ni preko zapadnih vrata, dakle, preko jugoistoka
Europe gdje su se proteklih deset godina događali ratovi i krize
jer se Rusija na kraju vratila na svjetsku političku scenu. Deset
godina se izgubilo i onda su normalno Amerikanci tražili način
kako da to ostvare. Jedino su im preostala ta druga vrata koja iz
Arapskog mora vode preko Pakistana i Afganistana, na Uzbekistan,
Turkmenistan. Odatle se jednim krakom ide odmah na Kaspijsko jezero
i Crno more a drugim na Kazahstan.
Pritom valja imati na umu, naglašava admiral Domazet, da u toj
strateškoj igri nije problem samo kontrola izvora nafte nego i
otvaranje putova za izvlačenje te nafte. Postoje tri opcije za
izvlačenje, tranzit, iz tih naftonosnih polja. Prvi je sjeverni put
ili rusko-njemačka opcija. Jedan krak tog puta ide i preko
Hrvatske, dakle, Jadranskog naftovoda s tim da bi od Siska do Omišlja
trebalo ugraditi uređaje koju mogu transportirati naftu i u
suprotnom smjeru. To je relativno mala investicija i njena
realizacija je, koliko sam informiran već u tijeku, kaže admiral
Domazet.
Drugi je tzv. središnji put, što je opcija Europske unije. On ide
od Kaspijskog jezera preko Kavkaza i izlazi u Gruziji na Crno more,
u luku Supsa. Odatle ide do Constance u Rumunjskoj i onda dalje može
u Europu ići Dunavom ili spajanjem rumunjskog naftovoda s
Jadranskim naftovodom koji, kako je poznato, ide do Pančeva. Iz
toga se, ističe admiral Domazet, vidi koliko je JANAF značajan i
zato ga Hrvatska ni po koju cijenu, radi obrane vitalnih nacionalnih
interesa, ne smije prodavati ili privatizirati do mjere da ne bude u
njenom većinskom vlasništvu. Bombardiranjem mostova na Dunavu u
akciji NATO-a protiv Miloševićevog režima u Jugoslaviji, osim uništavanja
infrastrukture, prekinut je, nimalo slučajno, i taj naftni put
Dunavom prema zapadnoj Europi.
Postoji i treći put transporta te kaspijsko-kazahstanske nafte koji
je zapravo američko-izraelska opcija. On bi išao kroz Tursku do
luke Ceyhan, ali njega bi tek trebalo izgraditi. Međutim, u svezi s
tim opet se javlja problem jer bi on, prije dolaska u Tursku, osim
Azerbejdžanom prolazio i Gruzijom, pa podliježe, u određenoj
mjeri, nesigurnosti. Što to znači najbolje se prema tumačenju
admirala Domazeta vidi iz naglo aktiviranog sukoba u Gruziji. Tamo
je s jedne strane gruzijska Vlada kojoj su se, opet nimalo slučajno,
pridružili i Čečeni a na drugoj je pokrajina Abhazija koja ima
potporu Rusije. U biti to je također borba za taj naftni put koji
preko Gruzije ide do luke Supsa u koju su svoj kapital uložili
Amerikanci. Preko tih naoko lokalnih sukoba velesile poručuju jedna
drugoj kako se i njih mora uključiti u predstojeću raspodjelu
svjetske moći.
I četvrti put je tzv. islamska opcija, odnosno, put koji bi preko
Irana išao u Perzijski zaljev. No, iako se percepcija Irana
mijenja, realizacija tog pravca još zbog političkih razloga nije
moguća. Stoga je za izvlačenje te nafte ostao jedini mogući
pravac koji iz Pakistana vodi preko Afganistana i dalje do
Kaspijskog jezera odnosno Kazahstana.
Međutim, pristup u taj prostor Euroazije nije isto što i ulazak na
područje jugoistočne Europe. Tamo nije bilo toliko velikih
svjetskih igrača koliko ih je sada prisutno u ovoj priči oko
Afganistana. Osim SAD-a i Rusije, tu je Indija koja već ima preko
milijardu stanovnika s tendencijom rasta a ima i oko 200 milijuna
muslimana, dakle, više nego Pakistan ima stanovnika (oko 170
milijuna). Pritom je, kao i Pakistan, nuklearna sila.
Iako samo malim dijelom graniči s Afganistanom, Kina, koja je također
nuklearna sila, također ima svoje interese vezane uz taj prostor.
Riječ je o njenom zapadnom okruženju koje je sada postalo
nestabilno. Jednu od najvažnijih uloga u tom području ima Rusija,
koja se s Putinom vratila na političku scenu kao velesila. Ne treba
zaboraviti da su sve bivše zemlje SSSR-a i danas u zoni ruskog
interesa.
U Kazahstanu se nalazi najvažnija ruska svemirska baza (Bajkonur),
u Tadžikistanu su ruski vojnici. Nakon rješenja Čečenije, što
je također bila borba između ostalog, i za naftovod koji ide preko
te zemlje, Rusija preko Abhazije kontrolira i Gruziju, odnosno taj
naftni pravac. Tu je i Iran, zemlja koja se bitno izmijenila, a koja
geopolitički leži na Perzijskom zaljevu. Rat između Iraka i Irana
bio je u funkciji kontrole nad Perzijskim zaljevom odnosno kontrolom
izlaza nafte iz toga područja. Iran ima i posebno strateško značenje
jer je jedina zemlja koja veže jedan i drugi naftovodno bogati
prostor (Kaspijsko jezero i ono što zovemo Bliskim istokom). Dakle,
svi svjetski igrači imaju interese vezane za taj prostor i stoga će
biti zanimljivo vidjeti kako će to završiti. Zajedničko svima
njima je kako što više kontrolirati taj naftom bogati prostor i
naftne putove koji vode iz njega te na temelju svoje pozicije iz
toga izvući profit, odnosno, svoj dio "kolača".
Zanimljivo je dalje primijetiti, pojašnjava admiral Domazet, da se
vojna kampanja usmjerava na dva grada u Afganistanu. Jedan je Mazaar-e-Sharif
, kome se približava Sjeverni savez a drugi je Kandahar, u čiju su
se okolicu nimalo slučaju iskrcali američki specijalci. Mazaar-e-Sharif
je čvorište putova koji vode prema Uzbekistanu, zemlji koja veže
i Kazahstan i Kaspijsko jezero. Kabul je glavni grad, ali on će se
rješavati, po svoj prilici, politički a ne isključivo vojno, jer
nema stratešku važnost. Kandahar je, pak, političko i vjersko
središte talibana i u tom smislu ima određenu simboliku, međutim,
Kandahar je puno važniji jer kroz njega ide i važan prometni
pravac koji iz Pakistana vodi zapadnim krakom u Turkmenistan i
izravno na Kaspijsko jezero, a drugim ide na Mazaar-e Sharif odnosno
ulaz u Uzbekistan. To ujedno znači da će se tim strateškim
pravcem otvoriti put za mogući novi naftovod koji bi zapravo bio i
najkraći put za izvlačenje te nafte.
Teško je sada pretpostaviti kako će se, nakon vojne kampanje,
problem Afganistana politički riješiti. Najvjerojatnije će se,
prema admiralu Domazetu, stvoriti vlada u kojoj bi bili i tzv.
umjereni talibani jer bez njih ne bi bilo stabilnosti te vlade.
Nadalje, Kabul bi, po svoj prilici, mogao doći pod patronat
Ujedinjenih naroda kako bi svi veliki igrači mogli nešto dobiti i
za sebe. Stoga ne iznenađuje da se sve manje spominje i Osama bin
Laden, a sve više se govori koliko će koja država dobiti za
kontrolu afganistanskog teritorija. Na isti način, poput Kosova,
BiH i drugih zemalja, gdje svoje zone odgovornosti imaju svjetske
sile i one države koje su u njihovim vojnim i političkim savezima.
Admiral Domazet nadalje napominje da svaka od glavnih zemalja koja
se priključila SAD-u i Velikoj Britaniji očekuje i potporu za rješenje
nekih svojih unutarnjih problema. Tako, primjerice, Kina osim što
ima priličan broj muslimana, ima i problem Tibeta za kojeg očekuje
"odriješene ruke". Kini je, međutim, možda najvažniji
problem Tajvana, kojeg želi vratiti pod svoju kontrolu. Ne može se
biti velika sila bez projekcije svoje moći na moru, a Kina to bez
Tajvana ne može postići.
Indija, pak, ima problem svog sjevernog dijela, Kašmira, pretežno
naseljenog muslimanima, koji duboko ulazi u prostor Euroazije.
Zauzvrat za potporu SAD-u, Indija želi učvrstiti svoju vlast u Kašmiru
koliko je god to moguće. Pakistan opet, koji u Indiji ima svog
velikog protivnika, u novonastaloj situaciji želi iskoristi svoj
geostrateški položaj. Nije slučajno ta država priznavala
talibanski režim. Kad su se uključili veliki igrači, Pakistan je
promijenio svoju politiku uz veliku opasnost podjela unutar vlastite
države.
Iran, koji u zadnje vrijeme vodi umjerenu politiku, postaje, prema
admiralu Domazetu, glavni strateški igrač u tom prostoru. Ako
nastavi igrati na pravi način, Iran bi mogao iz ove krize izići
kao jedna najvažnijih zemalja u tom prostoru jer, kako je već rečeno,
jedina je država koja je i na kaspijskom bazenu i u Perzijskom
zaljevu. A što se tiče Rusije, kao što Amerikanci žele dobiti
protočnost prema unutrašnjosti, tako Rusi žele dobiti prolaz
prema jugu.
Iako se sada to na prvi pogled ne čini, jer velike sile kao motiv
svog djelovanja navode borbu protiv terorizma zbog čega se može
stvoriti dojam da su svi na istoj strani, prema admiralu Domazetu,
već se iz ponašanja većine država može nazrijeti nova bipolarna
podjela svijeta. S jedne strane će biti SAD, EU i Rusija a s druge
Kina, Indija i arapske, odnosno, islamske zemlje.
Utjecaj krize na naša područja
Na pitanje hoće li i u kolikoj mjeri kriza u Afganistanu imati
utjecaja i na tzv. prva vrata Euroazije, dakle, na naše područje,
admiral Domazet je odgovorio potvrdno. Ovdje su se već rasporedili
važni svjetski igrači: trupe SAD-a, Rusije, Velike Britanije i
drugih zemalja već se tu nalaze. Međutim, naglašava Domazet, ta
situacija je došla do statusa quo, zbog čega nije došlo do
definitivnog rješenja problema u BiH ili na Kosovu nego se samo održava
postojeće stanje u obliku protektorata.
Međutim, promjene u toj situaciji naziru se nakon susreta
Berlusconija s američkim državnim vrhom. Italija je, naime, dosad
igrala beznačajnu ulogu na jugoistoku Europe. Sada pak traži da se
uključi u igru na velika vrata. Informacija da bi talijanski
vojnici mogli zamijeniti američke koji bi trebali ići u
Afganistan, morala bi hrvatski državni vrh potaknuti na ozbiljne
analize eventualne nove situacije. Znamo kakvu je ulogu Italija obično
igrala na ovim prostorima, jer s tim u vezi postoje ne baš ugodne
povijesne reminiscencije.
U tom kontekstu, postaje vrlo važnim kontinuitet Osimskih
sporazuma, koji se dodatno osigurava kroz zadržavanje zajedničke
morske granice s Italijom. Ako bi Hrvatska, kako je to predloženo
sporazumom o granici sa Slovenijom, de facto izgubila granicu s
Italijom, a imajući u vidu da Talijani već sada inzistiraju na
ugovorima u kojima se izbjegavaju spomenuti Osimski sporazumi, valja
biti vrlo oprezan i diplomatskom inicijativom te razumnim potezima
spriječiti da Hrvatske dođe u politički i strateški vrlo
nepovoljnu situaciju.
|
