|
U sredistu
interesa javnosti stoji danas Bosna i
Hercegovina. O njoj se danas govori, raspravlja, po-
lemizira. Njezina se sudbina danas kroji. U takvim
prilikama nije nikakvo cudo, da je na dnevnom redu
rasprava o nacionalnoj pripadnosti Herceg-Bosne.
Sve to dosad ne bi bilo nista zla, da se izvjesni
velikosrpski polemicari nijesu toliko zaboravili, da ra-
zumnu covjeku naprosto pamet staje od cuda. Oni su,
nalik na protu Davidovica, uime »nepristrasne histo-
rije« i »objektivnosti« tako grubo povrijedili historij-
ske cinjenice glede Herceg-Bosne i tako drsko bacili
blato na cast bos.-hercegovackih Hrvata, da na sve te
uvrede i podvale nije moguce sutjeti. Hrvati su samo
»malen narodic na Balkanu, koji pored srpskog i bu-
garskog nije nikad mogao igrati neku ulogu«.
(Srpsko-hrvatski spor, Beograd 1937.), makar da je
taj »narodic« dvaput tukao najveceg bugarskog cara
Simeona i spasavao pregazenu Srbiju. Narod B. i
H. jesu cisti Srbi. Oni govore i pisu samo srpski.
Samo cakavski dijalekat jest hrvatski, a stokavstina
iskljucivo srpska. Tim hokus-pokusom pretvara Dr.
Glusac i proto Davidovic skoro petmilijunski Hrvatski
narod u bijednu grupicu od 300.000 cakavaca u Pri-
morju i na otocima. Dolazi do epohalnog otkrica
»Srba-katolika« u Bosni, a da Srbe muslimane i ne
spominjemo. Bosna i Hercegovina postaju najciscim
srpskim zemljama. U njima nikad i nikakva traga
hrvatstvu nije bilo. Hrvate je iz svojih razloga stvorila
Austrija. Hrvatstvo je uneseno u Bosnu na austrijskim
bajunetama. Austriji je uspjelo cudo nevidjeno, da li-
sicu pretvori u vuka i bosanske Srbe u Hrvate, barem
jednim dijelom. Potreban je iskren sporazum Srba i
Hrvata, porucuje genijalni proto Davidovic, ali treba
Bosnu i Hercegovinu ostaviti van diskusije kao srpske
zemlje. A da to bude tako, bilo je potrebno ustvrditi,
da je granica Hrvatskog kraljevstva uvijek bila na Uni,
da je Hrvate stvorila Austrija i da su muslimani u B.
i H. vecim dijelom samo dosljaci i uljezi. Onda ostaje
srpsko pravoslavlje i njegov narod ogromnom
vecinom domacim, starosjedilackim, a B. i H. odvaj-
kada srpskim zemljama. Tako tvrditi znaci povijest iz-
vrnuti tumbe i historijskoj istini opaliti vruc samar.
U ovoj nasoj knjizici pokusat cemo »otkriti»
Hrvate u Bosni i Hercegovini. Osvijetlit cemo, barem
u najkracim crtama, narodnu i vjersku proslost ovih
zemalja. Historijska vrela, radi tijesna prostora, kod
manje vaznih stvari ne cemo navoditi, pripravni, da
ih na zahtjev u javnosti iznesemo.
I.
HISTORIJSKI OSVRT NA
HERCEG-BOSNU
Radi boljeg pregleda stvari, treba razlikovati
pravu Bosnu, jezgru bosanske drzave, od dijelova,
koji su joj kasnije pripojeni. Ti su bili: na jugu Za-
humlje i Travunija, na zapadu Zavrsje, na sjevero-
zapadu Donji Krajevi, na sjeveru Usora i Soli. Prava
Bosna sterala se otprilike od Konjica do Vranduka
i od Drine do Vranice ili najdalje do Vrbasa. Kao
takova obuhvatala je tek petinu ili sestinu danasnjeg
bosansko-hercegovackog teritorija. Sigurna granica,
za koju tocno znamo, bila je vec od najstarijih pisaca
jedino rijeka Drina.Tako tvrdi nas najstariji domaci
ljetopis popa Dukljanina iz XII. stoljeca (De regno
Slav., 290), tako bizantijski pisci, pocevsi od Kinna-
mosa pa dalje, a ti sigurno nijesu sumnjivi kao nepri-
jatelji pravosljavlja. Kinnamos (III. knj., 104.,
Bonnsko izdanje) tvrdi, da »Bosna seze do Drine i
da nije podlozna srpskom velikom zupanu; u njoj zivi
drugi narod, koji ima svoje obicaje i uredbe, a i svog
vlastitog vladara«.
1. Historijska Bosna
Prije svega valja nam se poizabaviti pravom, hi-
storijskom Bosnom, oko gornjeg toka rijeke Bosne,
kolijevkom kasnije samostalne bosanske drzave.
Zivot Bosne kao drzave, i to najprije kao banovine
od Borica, prvog njezina po imenu poznatog bana (u
XII. stoljecu), a kasnije kao kraljevine (Stjepan
Tvrtko okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godi-
na. Bosna je nastojala, da postigne punu svoju samo-
stalnost, ali je vecinom priznavala vrhovnu vlast
ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi
obicno bili samo vazalima. God. 1463. osvoji Bosnu
sultan Mehmed II. el Fatih (»Osvajac«), koji pod Jaj-
cem posijece zadnjeg kralja Bosne Stipana To-
masevica.
Do X. stoljeca povijest je prave Bosne vrlo mut-
na i nejasna. Bosna lezi na razmedi Hrvatske i Srbije,
a historijski izvori o njoj sute. Ipak znamo o njoj ne-
koliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950.
godine nije bila u vlasti srpskih velikih zupana. Znamo, da se
samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom
redu pripadao danasnji Sandzak osim njegovog istocnog dijela, i da
se Bosnom nije prostirala.
Da li je prava Bosna bila tada samostalna oblast ili dio jake
hrvatske drzave, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o
tom nemamo izravnih historijskih vijesti. Profirogenet izvodi ime
Srbi (Servi) od glagola sluziti (servire), jer da sluze rimskom
(bizantskom) caru, a ime Hrvati tumaci kao narod bogat zemljom. Da
je bila politicki samostalna, ne bi taj krupni fakat izmakao paznji
bilo kojeg starog kronicara ili historika. Medutim druge utvrdjene
cinjenice indirektno, ali ipak jasno svjedoce, da je stara Bosna
morala biti dijelom hrvatske drzave.
Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje
oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se vec u najstarijim vijestima o
Bosni b a n o m. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih
velmoza hrvatske drzave. A Profirogenet (Migne, Patrol. gr., sv.
113, 287) spominje bansku cast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju
Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske
zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina
kasnije, sjedinivsi s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne
spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje takoder i
Hrvatsku i Dalmaciju.
Banska cast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima
(Klaic, Povijest Bosne, 43); i tako zemlja, kojom od vajkada vladaju
banovi, sigurno je bila hrvatskom.
Poznati historicar Dummler, imajuci na umu, da je u doba kralja
Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska,
naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80
vecih i 100 manjih brodova; 100.000 pjesaka i 60.000 konjanika)
zakljucuje ovako: "Upravo je nuzno, da se i Bosna racuna kao
stara tecevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od pocetka. I doista
car (Profirogenet) pravi razliku izmedu Bosne kao posebnog kraja i
Srbije, ma da je vec u X. stoljecu bila njezin sastavni
dio; njezini zitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch 373).
S Dummlerom se slaze citav niz historicara, koji nijesu ni Srbi ni
Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury,
Ceh Niederle, Madjari Pauler i Thalloczy itd.
Ovi historicari temelje svoje misljenje o pripadnosti Bosne
Hrvatskoj i na drugim cinjenicama, koje nam je historija
zabiljezila. U IX. stoljecu Hmatska je neposredno granicila s
Bugarskom. To potvrduje i bizantski historicar Cedrenus.
Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje
poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira. (Migne, P.
G. 113, 286). Bugari u ratu nijesu uspjeli nego ucine mir s
Hrvatima, obilno ih nadarivsi i primivsi uzdarje od njih. Papini
legati god. 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu,
da krste bugarski narod. Slicna stvar dogada se i god. 926. za
kralja Tomislava. To je novi dokaz zajednicke bugarsko-hrvatske
granice. Posto je Slavonija u to vrijeme bila franacka, posto je na
Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raska, a Bugarska se sterala
cak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvacati
Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je
na Drini, a Bosna u sklopu Hrvatske drzave.
Isti taj zakljucak namece nam se i iz povelje hrvatskog kneza
Trpimira, izdane god. 852. u Biacima kod Splita splitskom nadbiskupu
Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do
obala dunavskih i gotovo po citavoj drzave hrvatskoj«. Treba znati,
da je tada Slavonija pripadala u politickom pogledu franackoj
drzavi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla
splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom
drzavom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripadala Splitu odnosno
Hrvatskoj?
Oko sredine X. stoljeca dospije Bosna u ruke srpskog kneza Castava.
Bizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet pise negdje oko 950.
godine znamenito svoje djelo »O upravi carstva« (De administrando
Imperio). Djelo je, doduse, skrpano od raznih izvjestaja carskih
cinovnika, koji si mjestimicno protuslove ili i donose netocne
podatke, djelo je pisano s jasnim politickim tendencijama i nije
konacno uskladeno i uredeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i
obilja podataka od velike je vaznosti za nasu povijest.
Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je »horion Bosona«,
tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz rijeci »horion«
vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim
posebnim tijelom u sklopu Srbije; dok u pravoj Srbiji nabraja samo
gradove a ne i zupe, stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i
spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik).
Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za
slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi
nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.),
vladala opca slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu iskoristi
odlucni srpski knez Caslav, da Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj
izvjesne druge krajeve. Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuse se
tom zgodom od Hrvatske.
Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne
snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Ocito je Hrvatska
izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu.
Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je grad Soli u
Caslavljeve ruke, ako tako treba prevesti Porfirogenetov »Salenes«.
Medutim to je bilo samo za kratak cas, jer vec oko 960. hrvatski
kralj »Kresimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako biljezi
Dukljanin (Presb. Diocl., 37). S tim se slaze i veliki prijatelj
Srba, inace objektivni ceski historicar Jirecek smatrajuci, da je
Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba (Gesch. der Serben, I,
120-122). »U X. stoljecu, u neprohodnim planinskim krajevima
izmedju Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je
medu slavenskim plemenima cvrsca tvorevina pod hegemonijom pravih
Srba, ali i ta samo za krace vrijeme.« (Handelstr., 19). To je
upravo Srbija za kneza Caslava, koja za cas obvlada Bosnom, da u nju
nikad vise, kroz daljnih hiljadu godina ne stupi kao vladarica. Cak
ni najslavniji srpski vladar, car i samodrzac svih Grka i Srba,
Dusan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, vec se ispod Bobovca
neslavno vratio tamo, odkuda je i dosao.
Po Dukljaninu koncem XI. stoljeca zavladao je Bosnom, opet na malo
vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili ako
hocete po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vlada
Bosnom nije niposto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da
su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaske porodice vladale Bosnom.
Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, B o r i c,
Hrvat-katolik iz Slavonije. Tako je isto i mocni ban P a v a o S u b
i c »gospodar Bosne« (1299.) iz porodice, koja je Hrvatima
poklonila herojskog mucenika Petra Subica Zrinjskog. Njegov sin M l
a d e n banuje u Bosni 20 godina (1302: 1322.). I osnivac bosanske
kraljevskedinastije Kotromanica,ban P r i j e z d a, bio je
podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i »veliki vojvoda
rusaga bosanskog« Hrvoje Vukcic-Hrvatinic,mocniji od samog
bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko danasnje Banje
Luke), kneza Hrvatina. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena,
kako im i samo ime svjedoci. Zar bi Bosna ponosna, da nije bila
hrvatska, dopustila, da njom vladaju tudjinci Hrvati, cak od prvog
poznatog bana Bosne Borica?
Od kapitalne je vaznosti cinjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj
Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia
Hungariae Ramaeque rex«). A Rama, kroz 300 godina, znaci u Ugarskoj
uvijek Bosnu. Posto Madjari nijesu Bosne na macu dobili, jasno je,
da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako,
sto su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj
Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex
Ramae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim
dijelom Hrvatske.
Utvrdjen rezultat znanstvenog istrazivanja poznatog kriticnog
historicara Sisica (Pov. Hrvata, I, 653) jest, da se Hrvatska u doba
kralja Petra K r e s i m i r a IV. prostirala od Neretve do Drave i
od mora do Drine. Kad je tudjinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja
Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao
nastoje bosanski velikasi da Bosnu sto vise osamostale. Bosna se
pocinje separirati od Hrvatske. Po Sisicu bilo je to jos za
Zvonimirova zivota. Prastara hrvatska kronika (Lucius: De regno
Dalm. et Croat., str. 309), pripovijeda: »Poslije toga kad se
razcijepilo kraljevstvo (H r v a t s k a) u dijelove, izabrase B o
sn j a c i god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto ucinise i
Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tudjinca.« Malo zatim, po
istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove
drzave: B o s n o m, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.
Doskora ovi tudjinci, vladari iz dinastije Arpadovica, koje su
Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske
kraljeve, cim utvrdise svoju vlast u Hrvatskoj, opazise
centrifugalne teznje Bosne i htjedose jasno i otvorno da naglase
svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog kraljevstva,
kojemu su na celu stajali. Radi toga, makar da Bosne nijesu sebi
silom pokorili, vec 1137. Bela II. proglasuje sina K o l o m a n a b
o s a n s k i m vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i
B o s n u (»rex Ramae«). I taj naslov stotinama godina resi
ugarsko-hrvatskog vladara. Sto je glavno, taj naslov nije bio pusta
titula niti nezakonita uzurpacija. Bosanski banovi pokazuju se, uza
sve svoje nastojanje za slobodom, kao v a z a l i ugarsko-hrvatskih
kraljeva. Vrlo je poucna listina iz god. 1163., kojom
ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrduje izvjesne privilegije »pred
velikasima (svog) kraljevstva«, medu kojima najprije nabraja
izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu medu
svjetovnim knezovima hrvatskog bana Belosa, pa palatina Tomu, zatim
dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borica, te velikase
Hadrijana, Henrika itd. (Tkalcic, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I.,
3). Dakle Boric nije samostalan vladar Bosne, vec vazal
ugarsko-hrvatskog kralja i velikas Ugarsko-hrvatskog kraljevstva; a
tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila
sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i salje K u l i n ban svog
sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odrece patarenstva
ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred
papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod danasnje Zenice 8.
travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovjedili katolicku vjeru. A
kralj Bela III. strogo nalaze svom vazalu Kulinu pod prijetnjom
globe od 1000 srebrenih maraka, da ne smije stititi patarena u Bosni
(Theiner, Mon. slav. mer., I., 22). I sam ban N i n o s l a v, - da
ne duljimo s nabrajanjem - priznaje svoju ovisnost o
ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti
god. 1244. ne samo potvrduje nego i nanovo poklanja one posjede u
Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je vec prije Ninoslav darovao
bosanskom biskupu (cit. djelo, I., 297.-298.). Tako nam razlog
naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih
kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je B o s n a b
i l a s a s t avnim dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog
kraljevstva.
Zanimljivo je cuti i glas jednog starog Bosnjaka, fra Nikole
Lasvanina, glasovitog ljetopisca iz pocetka XVIII. stoljeca. »Bela,
drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega,
komu je stric njegov Koloman ucinio oci izvaditi, sveto i pravedno
vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada
Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to
jest Bosne« (Jelenic, Kultura i bos. franjevci, I., 72).
2.Ostali dijelovi Bosne
Uz jezgru bosanske drzave, pravu Bosnu, moramo se obazrijeti i na
krajeve, koji su kasnije Bosni pripojeni. Ban Stjepan Kotromanic
nosi naslov, »gospodin svim zemljam bosanskim i Soli i Usore i
Dolnim krajem i Humske zemle gospodin«. Mi cemo promotriti svaki od
tih krajeva napose, pocevsi od Usore i Soli.
U Sjeveroistocnoj Bosni prostirale su se u Srednjem vijeku siroke
oblasti USORA I SOLI, koje nerijetko na celu imaju svog posebnog
bana. Usora obuhvaca ne samo porijecje rijeke Usore, nego i sav kraj
oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tesnjem i
Srebrenikom. U casu, kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od
katolicke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svoj
prilici unuk Kulina bana, ostaje u cistoj nauci katolickoj »kao
ljiljan medu trnjem«. Kraj oko Tuzle (turski »tuz« znaci sol)
nazivao se uvijek Solinama i sirio sve do rijeke Save i Drine.
Usora i Soli prostirale su se najvecim dijelom onim krajem, koji je
nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Kasnije pripadaju drzavi
Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih
knezova one oblasti, koja se Panonijom sterala.
Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko mi iz dokumenata
znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borica (prije 1163.). Vjerojatno
su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku
za pomoc u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su ih vise
puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao
posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Uopce za
citavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i
kraljeva, Soli, a jos vise Usora, javljaju se samo kao
ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom
dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale
Srbiji. Cak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet
ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori,
Srijemu i Macvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao
zemlja »bosanskaja i ugr'skaja«,a niposto kao »serbskaja«.
Na istoku Bosne sterala se manja oblast PODRINJE, koju su Bosnjaci
oteli 1374. od srpskog velmoze Nikole Altomanovica. Ta oblast sirila
se s desne strane Drine i zahvacala u Rasu do iza Plevlja i
Mileseva. To je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno
pripadao Nemanjickoj drzavi. Osvajanje Podrinja zasluga je borbenog
i lukavog bana Tvrtka. Nego se Tvrtko nije samo s tim zadovoljio. On
pozeli kraljevsku krunu u Srbiji, koja je iza smrti posljednjeg
Nemanjica nejakog Urosa (1371.) ostala bez kralja, sva pocjepkana i
oslabljena. To mu konacno i uspije god. 1377., kad se u Milesevu
okruni za kralja Srbljem i Bosni. Pri tom mu je izvrsno posluzila
okolnost, da mu je baba Jelisava, zena bana Stipana Kotromana, bila
Nemanjicka, kci raskralja Dragutina. Zato Tvrtko i njegovi
nasljednici vise puta isticu »praroditelje svoje gospodu srpsku«.
Nije to dokaz Tvrtkova srpstva, kako hoce proto Davidovic i drugi,
vec njegove politicke mudrosti i lukavosti. Uostalom po majci Jeleni
Subicki, banu Prijezdi i drugim, teklo je u Tvrtkovih zilama
neprispodobivo vise hrvatske krvi.
Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su
pripadali Hrvatskoj drzavi. Porfirogenet spominje medu 12 zupa
Bijele Hrvatske Hlivno (danasnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos.
Krupe i
Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka
(Dnoluka) i Uskoplje (danasnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su
vec prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za
Stjepana Kotromanica (1325.) siri se vlast bosanskih banova preko
starohrvatske zupe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoc). Ta se oblast
kasnije zove ZAVRSJE ili ZAPADNE STRANE. Stanovnistvo je i dalje
ostalo velikim dijelom vjerno katolickoj vjeri. U Duvnu je pocetkom
XIV. stoljeca osnovana biskupija, dok Livno i Glamoc spadaju
splitskoj nadbiskupiji. U Bistrickom gradu kod Livna postoji jos
god. 1400. kaptol (Miklosich, Mon. serb., br. 237) s arhivom i
ispravama. Zupa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka.
Oko Jajca i srednjeg Vrbasa pocela se stvarati bosanska oblast pod
imenom DONJIH KRAJEVA od zupa, koje su prije bile sastavnim dijelom
hrvatske drzave. Bilo je to u XII. i XIII. stoljecu. Osim Plive i
Luke pripadose Donjim Krajevima jos zupe Banica (oko Kljuca),
Zemljanik (izmedu Sane i Vrbasa sa sredi"stem na Zmijanju),
Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaz na medi Usore i drugi
neki krajevi. Jos god. 1372. pise papa Grgur XI., da je zupa Glaz
(oko danasnjeg Prnjavora i Ukrine) »u vlasti ugarskog (hrvatskog)
kralja« (Acta Bosnae, br. 207), a malo kasnije dobiva je ban
Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor-Varosa preko Jajca do Glamoca
vlada mocna hrvatska obitelj Stipanica, koja se kasnije prozva
Hrvatinicima. Iz nje potjece najsilniji bosanski velikas Hrvoje
Vukcic-Hrvatinic, »veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg
splitski«.
Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varos i usce Ukrine
bio od vajkada hrvatski, ne bismo zapravo trebali dalje ni govoriti
o dijelovima danasnje Bosne, koji ostase na sjever i sjeverozapad
Donjih Krajeva. Radi slijepaca tipa jednog prote Davidovica i njemu
slicnih, koji nalaze granicu stare kraljevine Hrvatske cak na rijeci
Uni, spomenut cemo nekoliko stvarcica, koje samo sismis u po bijela
dana moze da ne opazi.
Svi ti krajevi, oko Bihaca, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice,
Petrovca, Gradiske, Prijedora i Banje Luke, ili nijesu nikada Bosni
pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim
bosanskim velikaskim porodicama tako kratko vrijeme, da se za njih s
pravom moze reci, da nikad nijesu bili definitivnim sastavnim
dijelom sredovjecne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se napr.
Dubica prestala brojati hrvatskom zupom radi toga, sto ju je veliki
vajvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom cetiri godine?
Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istocni Slavoniji.
Hrvatskoj su spadale ove plemenske zupe: goricka, dreznicka,
psetska, lapacka sa sjedistem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko
Ripca) i unacka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa
(Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihac. Kad je pao Bihac u
turske ruke ( 1592. ), zove ga mletacki poslanik u izvjescu duzdu »glavnim
gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu vise puta zasijedao
hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubic, Ogled. knjiz. pov.,
IL, 167). Unu tada smatraju najvaznijom hrvatskom rijekom (Theiner,
Mon. slav. mer., II., 75). Sredovjecnoj Slavoniji spadale su medu
ostalim i zupe dubicka, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog
Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiske) i glaska (oko
Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebackoj biskupiji.
Iz navedenih krajeva potjecu glasoviti hrvatski velikaski rodovi:
Babonici Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonici iz istoimenog mjesta
kod Petrovca (jedan je Kolonic postao beckim
kardinalom-nadbiskupom), Kobasici od Brekovice, Sturlici, Jelacici,
Farkasici, Alapici, Krizanici, Kopcici, Korici, Nemcici (od
Jezerskog) i drugi. Svoje posjede imaju tu Frankopani (Trzac),
Keglevici (Buzim), Subici Zrinjski (Ostrovicu), Karlovici i Kruzici,
sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katolickih hrvatskih
plemica potjecu medu ostalim begovska obitelj Poprzenovica,
Besirevica, Badnjevica, Grosica i Evlijica.
Pripominjemo i to, da je sacuvan veci broj glagolskih listina,
pisanih u Bihacu, Krupi i drugdje (vidi kod Lopasica). U tim
krajevima naden je veci broj latinskih natpisa s grobova i gradina
hrvatskih plemica. Za utjehu Dr. Gluscu i drugovima naden je u
Slatini kraj Banje Luke i jedan glagolski natpis na kamenu (Glasnik
Zem. Muz., 1937., 31-35), a slicno tako i kod Gradiske, da i kamenje
progovori, da je to od starine hrvatska zemlja.
3. Hercegovina.
Danasnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeca samostalne
oblasti i to Neretljanska izmedu rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje
ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrovnika i
Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedistem u Trebinju. Dalje na
jug bila je Duklja, koja je obuhvatala skoro cijelu danasnju Crnu
Goru i grad Skadar s okolicom.
Da su stari N e r e t l j a n i bili Hrvati, cini nam se sa Sisicem
suvisnim o tomu i raspravljati.
Neretljani su bili cakavci, a te i Vuk, i Glusac i Davidovic
priznaju Hrvatima.
Medutim imamo o narodnoj pripadnosti svih tih krajeva pouzdano
svjedocanstvo. Najstariji domaci historijski spis, zapravo kronika,
pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i zapamcenjima, jest
Ljetopis Popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, tocnije u
Baru, u II. polovici XII. stoljeca. Po njemu - da budemo vrlo kratki
- sve cetiri te navedene oblasti jesu hrvatske i cinile su zajedno
drzavu, koja se sterala od Duvna do Draca i zvala C r v e n a H r v
a t s k a (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever
sirila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odnosno rijeke Rase u
Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj,
Svac itd., i citav teritorij danasnje Hercegovine. - Vladari tih
krajeva po Dukljaninu su Hrvati poput Prelimira i Radoslava. Oni su
katolicke vjere i papinske ih bule nazivaju »predragim sinovima sv.
Petra«. Narod je takoder bio katolicki. U njihovoj drzavi, 200
godina prije sv. Save, bilo je desetak katolickih biskupija s
Dubrovnikom i Barom na celu. Stanovnistvo Dubrovnika i dukljanskog
Primorja govorilo je cakavskim dijalektom. Po Jireceku
(Handelsstrassen, 23) na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku
stokavstina istisnula staro cakavsko narjecje tek u XVI. stoljecu.
Hrvate u Duklji nalaze takoder stari bizantski pisci Ivan Skilices,
Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji,
pisuci o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je tezio, da zauzme
Duklju, veli, da si taj »covjek nemirna i nezasitna duha prisvaja
Hrvatsku i oblast Kotorsku« (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207).
Arapski pisac XII. stoljeca Idaizi naziva Dubrovnik skrajnjim
(najjuznijim) gradom u Hrvatskoj.
Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovacki pisci Rastic i Crijevic,
zatim Mavro Orbini i Mlecanin Andrija Dandolo. Po njemu se »zemlja
od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog
polja do Draca Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do
Macedonije Rasa, a s ovu stranu Drine Bosna... Novi (pisci) zovu
cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom« (Du Cange,
Hist. byzant., I., 217).
Srce i glavnu snagu danasnje Hercegovine cini ZAHUMLJE s glavnim
gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem mocni knez
Mihajlo Visevic. Mletacka kronika (Ivan Mlecanin) spominje Mihajla,
k n e z a H r v a t a. Jos jasnije nam govori o njemu, kad pise o
duzdevanju Ursusa II. god. 912.: »Zatim i svu zemlju h r v a t s k
u, kojom vlada knez Mihajlo Visevic«. - Splicanin Toma Arhidakon,
povjesnicar XIII. vijeka, pise o Zahumlju, da je spadalo H r v a t s
k o m kraljevstvu.
Koncem XII. stoljeca osvaja Stefan Nemanja Zahumlje, Travuniju i
Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih
vladara dobro osjeca, da su te zemlje nesto posebna i razlicita od
prvotnih srpskih zemalja. »Stefan po milosti Boziej vencani Kralj
vsje srpske zemlje i pomorskije« razlikujuci tako srpsku zemlju
Rasu od pomorske, koju sacinjavaju Zahumlje, Travunija i Duklja.
Nemanjici vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dode pod
vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, vise puta Humska
zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je H r v a t s k o j p r i p
o j i o hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski
velikas Pavao Subic zove se i jest »ban cijele Bosne,knez i
gospodar Humske z e m l j e«. Kralj Sigismund trazi god. 1431. od
bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je
»Humsku zemlju i druge zupe posjedovao ban Hrvatskog kraljevstva«
(Kovacic, Suppl. ad vestigia Comitiorum). Kralj Matijas Korvin
izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovackoj republici, da je ona dala 800
zlatnih forinti »za uzdrzavanje grada nasega P ocitelja u nasem
Hrvatskom kraljevstvu « (Gjelcic-Thalloczy, Diplomatarium
Ragusinum, 62
 .
Jos par rijeci o Hrvatima u CRNOJ GORI. Muslimani, iseljenici iz
Crne Gore, dolaze u Sandzak i Istocnu Bosnu obicno p o d i m e n o m
H r v a t a. Odatle imena mnogih sela i zaselaka, koji se zovu »R v
a c k a« ili »H r v a t i«. U Carigradu i danas kavaze
poslanstava, Crnogorce, nazivaju H r v a t i m a, a starjesinu
njihova esnafa H r v a t b a s o m. Evlija Celebija, turski
putopisac XVII. stoljeca, veli za stanovnike Pivske nahije u Crnoj
Gori, da su »ci sti,pravi Hrvati«(F.Spaho u Hrv.Kolu XIII., 49).
Turska enciklopedija Kamusi Turki, stampana 1317. p. H. (1897. p.
Kr.) pise: »Slaveni, koji zive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori
nazivaju se H r v a t i m a« (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan
ispravlja tu »pogresku« na nacin, koji je samo potvrduje. »Crnogorci,
premda se H r v a t i m a zovu, nijesu to, jer oni pripadaju srpskom
miletu« (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nijesu,
jer su srpske vjere. I zato je vrlo dobro pisao Simo Milutinovic -
Sarajlija u svojoj Istoriji Cerne Gore (Beograd, 1835., str. 25) o
pravoslavnom mitropolitu Rufimu: »Pravoslavnome blagocestiju
osobitu je sluzbu ucinio, i nemalo tijem Srbinstvo probudio i
prikrijepio, sto je povratio u istocno bogoslovije Kuce, Bratonozice
i Drekalovice iz rimskoga (zakona)«. Cijela Crna Gora bila je nekad
katolicka, a zadnja katolicka plemena prelaze na pravoslavlje pred
300 godina. Jasno je, da je tim njihovo srpstvo bilo ne samo
prikrijepljeno vec i konacno ustanovljeno. Na kraju nije na odmet
spomenuti ni stari obicaj medu muslimanskim seljacima oko Foce u
Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodzice kod Kolasina u Crnoj
Gori, vele, da idu u C r v e n u H r v a t s k u. To je pripovijedao
g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji
Hadzicu.
Iza svega toga jasno je, radi cega srpski polemicari ne vole
razglabati o drzavnopravnoj pripadnosti Bosne. Najkomotnije im je
protiv svih povjesnickih dokumenata prebaciti granicu Hrvatske
drzave cak na Unu, a one, koji ne vjeruju njihovim ocitim
izmisljotinama, nazvati »kukavnim istoricarima«, koji »laznim
dokazima...opravdavaju svoje halucinacije« (VI. Bogicevic; B. i H.
srpske su zemlje, str. 10). Ja kakvim li bi imenima istom mi morali
nazvati spomenutog gospodina i njegove trabante, koji mjesto
historije donose bajke i babe Mande mrndjalice, samo da Hrvata u
Bosni nestane s danje svjetla. Samo se sunce ne da dlanom
prekriti...
II.
VJERSKE PRILIKE U BOSNI
U vrijeme bosanske samostalnosti spominju se u Bosni skoro
iskljucivo dvije vjere i dvije crkve: katolicka i patarenska, koja
se u domacim izvorima naziva »Bosanskom crkvom«, a njezini
pristase »krstjanima« i »dobrim Bosnjanima«. Sva sredovjecna
povijest Bosne protjece u znaku borbe za prevlast izmedu ove dvije
crkve. Svi bosanski banovi i kraljevi katolici su ili bosanski »krstjani«,
vlastela, narod i crkve katolicke su ili patarenske. Za trecu vjeru,
za pravoslavlje u Bosni, mi iz pisanih dokumenata prije Turaka nista
sigurna ne znamo.
Naprotiv o KATOLICIZMU u Bosni po historijskim dokumentima dale bi
se napisati citave knjige. Na podrucju danasnje Bosne prostiralo se
u Srednjem vijeku (u XIV. i XV. stoljecu) d e v e t k a t. b i sk u
p i j a. Bosanska, duvanjska i trebinjska biskupija leze potpuno u
granicama danasnje Herceg-Bosne; zagrebacka, kninska, krbavska,
makarska, splitska i stonska obuhvatale su tek dijelove bos.
teritorija. Tako n.pr. zagrebacka biskupija sirila se od danasnjeg
Bos. Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Kljuca i Jajca. Na
rusevinama katolickih crkava i manastira podignuti su iza pada Bosne
pod Turke i dolaska Srba u te krajeve brojne srpske crkve i
manastiri npr. Mostanica, Liplje, Gomionica, Rmanj i drugi. Dobro
veli Prvi sematizam srpske mitropolije Banjalucko-Bihacke za god.
1901. (str. 75): »A sto narod drzi, ili sto mu se tako kazuje, da
je ovaj manastir zaduzbina Nemanjica..., ne slaze se nikako s
istorijom iz toga uzroka, sto u Pounju kao i uopce u cijeloj
Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su
krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena
druga vjera osim latinskorimska«. Zagrebacka biskupija imala je
1334. na bosanskom zemljistu 3 crkvena kotara (dubicki, sanski i
vrbaski) i preko 40 zupa izmedu Sane i Vrbasa. Cazinski i krupski
kotar danas uopce nemaju ni jedne jedine katolicke zupe; prije
dolaska Turaka imao je svaki po 20 zupa. Sto vise, kninski biskup
stolovao je vise od 50 godina u Cazinu u XV. stoljecu.
Na teritoriju danasnje Bosne djelovali su u srednjem vijeku od
katolickih redovnika benediktinci (samostan sv. Petra u Cicevu kod
Trebinja, Konoba na Uni), dominikanci, pavlini i franjevci, koji su
u Bosni imali samo malenkost od 45 samostana, od kojih petnaestak
jos u XIV. stoljecu. Najstariji i najveci franj. samostani lezali su
u Istocnoj Bosni, u Podrinju, a ti su Srebrenica (po njoj se
provincija i zove Bosna Argentina, Bosna Srebrena), Bijeljina, Sv.
Marija u Polju (kod Bijeljine), Zvornik, Teocak, Ljubovija i Olovo.
U tim stranama nestalo je potpuno katolika do XVII. i pocetka XVIII.
stoljeca (zadnji spomen katolika u Srebrenici potjece iz god.
1724.). U svemu od danasnjih 56 bos: herc. kotara za 52 od njih iz
historijskih dokumenata znamo, da su imali barem jednu katolicku
zupu, a svi kotari osim jednog (Gacko) sacuvali su izvjesne uspomene
na katolike u tome kraju. Da daljnim dokazima dokazujemo ocevidnu
stvar, cini nam se jalov posao. Radje upucujemo na dokumente,
sabrane u Theineru, Farlatiju, Jelenicu ili Mandicu ili na zaokruzen
clanak o Katol. crkvi u B. i H. u casopisu Croatia Sacra (1934.,
str. 175216), odakle i vadimo ove podatke.
Mozda bismo trebali spomenuti jos one brojne crkve, koje god. 1244.
spominje toliko puta spominjani ban Ninoslav, koji je na mahove bio
katolik ili pataren, a pravoslavac nikad. On navodi u povelji
najprije katedralu sv. Petra bosanske biskupije u Brdu kod Vrhbosne
(danasnjeg Sarajeva); u zupi Vrhbosni spominje crkve u Vrutcima na
vrelu Bosne, zatim u Bulinu i Knespolju; u zupini Neretvi u Buljini;
u Vidusi (Ljubincima) izmedu Kaknja i Zenice; u zupi »Brod« u
Bilinu Polju (kod Zenice); u zupi Lasvi »Tri crkve"; u zupi
Lepenici Rotilj (Kiseljak); u Skoplju crkva sv. Ive; u zupi »Mel«
crkva sv. Kuzme i Damjana (valjda Kozmin na Drini) i konacno u zupi
Borcu «Pracu - Biskupniju«. - Danas, u vrijeme kad izvjesni »istoricari«
nijecu vjerodostojnost brojnih rimskih i uopce izvanbosanskih
dokumenata o crkvenim prilikama u Bosni, moguce bi jednakim »pravom«
mogli osporiti i gornju darovnicu bana Ninoslava; samo bismo se tada
nasli pred nerje"sivom zagonetkom, kako to, da se i danas, iza
skoro 700 godina, u cisto muslimansko-pravoslavnom kraju, na
sastavcima rjecica Prace i Gracanice, u Sjetlini, izvjesni predio
zove »Biskupina«.
Da su svi katolici bana Ninoslava ostali do danas katolicima, jasno
je, cim bi se u nacionalnom pogledu osjecali, jednako oni u Praci
ili na Drini, kao i oni u Travniku ili Kiseljaku.
O PATARENSTVU, koje u Bosnu udje za Kulina bana i predobi za se
velik dio dotada katolickog naroda i plemstva, ne treba mnogo rijeci
trositi. Bosanski »krstjani« (ne hristjani!), koje gdjekada pisci
bogumilima nazivaju, mnogo puta vladaju Bosnom i cine vecinu
stanovnistva. Oni u zemlji sve vise jacaju, osobito za 250-godisnjih
borba protiv Madjara, koji pod firmom obrane katolicke vjere zele da
sataru samostalnost Bosne. S druge strane protiv patarenstva ustaje
srpska i crkva i drzava. Srpski vladari, osobito Nemanja i Dusan
Silni, gone iz Srbije »jeretike« i "babunsku vjeru«, otimlju
im zemlje i fizicki ih kaznjavaju. Srpska crkva, stoji u ostrom
sukobu s patarenstvom, srpski kronicari XIV. i XV. vijeka nijesu
gledali u »Bosanskoj crkvi« posestrimu, pravoslavnu crkvu, vec »jeretike
i agarjane«, »sluge djavolove«, koji »kako tati nocu idu« i »prevracaju
hriscane od vjere Bozje« (vidi citate u Croatia Sacra 1934., 184).
Srpski dokumenat o pripajanju Srebrenice Srbiji veli za njezine
stanovnike: »Se ze vsi jeresi bogomilske sut« (Gl. Srp. Uc.
drustva, XX. sv., III, 14
. A
milesevsko prokletstvo iz XIV. stoljeca stavlja na prvo mjesto bana
Stjepana Kotromanica, a onda tek druge bogumile (gosta Radina i
ostale). Ovo usput spominjemo radi Dr. Glusca, koji je podgrijao
staru Petranovicevu hipotezu, da je tzv. Bosanska crkva u Srednjem
vijeku bila pravoslavna. Tu tezu, koja visi o vrbovu klinu, odmah je
prihvatio i nas proto Davidovic, pronasao je »nesumjivo dokazanom«
i odmah poceo redoslijed bosanskih episkopa i mitropolita s imenima
patarenskih »didova« i »gostiju«. Medutim sto god g. proto
trabunjao o tome, istina je, da ozbiljni srpski historicari, jedan
Jirecek, Novakovic, Stanojevic, Corovic, Ruvarac i Skaric, nece
nista da znaju o neozbiljnoj hipotezi pravoslavlja stare »Bosanske
crkve«. Medutim svi oni nemaju ni pojma o Bosanskoj crkvi; isto
tako ni bosanski franjevci, ni papinski misionari, koji samo lazu i
izmisljaju, ni Dalmatinci iz Trogira i Splita, ni Dubrovcani, ni
srpski kaluderi, ni svi oni zajedno, koji nam ostavise brojne
dokumente o bosanskim patarenima XIII. do XV. stoljeca, ne znaju
nista! Jedini o svemu nesto znaju Dr. Glusac i proto Davidovic, a
svi drugi nek se sakriju u misje rupe! Doista moramo toj gospodi
izraziti saucesce, sto im je trud ostao jalov. Ovako se moraju
trostrukim znojem znojiti, da dokazu barem za jednu crkvu ili za
jedan manastir u Bosni prije Turaka, da je bio pravoslavni, pa opet
bez uspjeha. A onako, eto srece, preko noci pola starih Bosnjaka
postade srpskim pravoslavcima. Samo, po nesreci, »didove« i »goste«
Bosanske crkve ne bi ni volovima mogli prevuci u Srpsku crkvu.
Ovdje nam je primijetiti jos jednu stvar. Braniteljima pravoslavlja
Bosanske crkve nije dosta dokazati, da je Racki pretjerao
prikazujuci nauku bos. patarena kao da su zabacivali napr. krst ili
svece. Oni trebaju dokazati, da »Bosanska crkva« nije treca crkva
i treca vjera u Bosni, razlicita od katolicizma i pravoslavlja i od
njih neovisna. To treba dokazati i sve je dokazano! - Inace je
patarenstvo za Kulina bana uneseno u Bosnu, koja je dotada bila
katolicka. Bosanski biskupi primali su biskupsko posvecenje u
Dubrovniku iz ruku katolickog (latinskog) nadbiskupa kad Radogost
1189., Dragonja i Vladimir. O tom svjedoci sacuvani originalni
dokumenat Dubrovackog arhiva iz 1195. (Acta AIb., I., 110) kao i
biljeske dubrovackog kronicara Restija (str. 63,74,ss.).
Inace je vrlo zanimljivo pismo carigradskog patrijarhe Genadija II.
(1453.-1457.) sinajskim kaludjerima o »kudugerima« u Bosni, koje
je neki episkop poceo s uspjehom obracati na pravoslavlje (Migne, P.
G., 118, c. 248 ss.). Eto cuda golemoga! Gluscevi pravoslavci
obracaju se na pravoslavlje!
PRAVOSLAVLJE U BOSNI I HERCEGOVINI imalo je posve drugu proslost i
druge putove nego li katolicizam.
Sto iz sigurnih historijskih dokumenata znamo o pravoslavlju u Bosni
za vrijeme bosanskih banova i kraljeva?
Odgovor je jednostavan: sigurno ne znamo nista, ne znamo ni to, je
li uopce pravoslavnih bilo u Bosni, premda s Thalloczyjem i Prelogom
rado dopustamo, da ih je bilo u Istocnoj Bosni oko Drine, makar ih
povijesna vrela nigdje ne spominju. Srpski povjesnicar M i h a j l o
D i n i c (Jug. istor. casopis, I. god., 151) utvrdivsi, da Tvrtko
I. nije bio pravoslavac vec katolik, nastavlja: »Ne treba gubiti iz
vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raske se izuzimaju - nije
bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno
reseno«
Pocnimo sa srpskim manastirima, koji se svagdje javljaju, gdje je u
stara vremena bilo srpskih pravoslavaca. Koliko je srpskih manastira
bilo u Bosni do turske najezde? Mi ne znamo ni za jedan jedini!
Prolistajte najozbiljniju naucnu radnju o »Pravoslavnom monastvu i
manastirima u srednjevekovnoj Srbiji« (Srem. Karlovci 1920.),
napisanu od V a s i l i j a M a r k o v i c a. O pravoslavnim
manastirima u Bosni nema nigdje ni spomena! Inovjerna »jereticka
vlada« bosanskih banova i plemica nije im prijala (str. 152.). M a
r k o v i c doduse spominje manastir u Dobrunu, na desnoj obali
Drine, na domak Visegradu. Nego taj manastir, podignut 1383., nalazi
se zapravo u onom dijelu Srbije, koji je istom kralj Tvrtko pripojio
Bosni (1374.). A mi nijesmo nikad tvrdili, da pravoslavaca nije bilo
u Srbiji, vec u Bosni prije Turaka.
I kriticni historicar, arhimandrit I l a r i o n R u v a r a c
tvrdi, da se ni za jedan srpski manastir u Bosni ne moze dokazati,
da je opstojao prije Turaka. Samo za manastir Papracu misli, da bi
mogao biti i stariji, ali to misljenje, nicim ne dokazano, ne
prelazi granice puke mogucnosti.
Medutim, proto D a v i d o v i c zna vise i bolje. Zacudnom
vidovitoscu otkriva on citav niz srpskih manastira, cak od XIII. i
XIV. stoljeca pa dalje: Ozren, Gostovic, Lovnica, Tavna, Rmanj...
(Srp. prav. crkva u B. i H., str. 1
. Dokaza,
doduse ne donosi (niko ih nije mogao doprinijeti!), nego se valjda
nada, da bismo mu ipak mogli vjerovati s obzirom na njegovu casnu
bradu. Nego vidovitost g. protu kod svakog manastira malo zanese, da
mu od same dragosti produlji zivot za 100, 200 ili 300 godina.
A moramo primijetiti, da bi g. proto za svoje vidovite oci ipak
trebao nabaviti naocale. Onda ga one ne bi onako grdno prevarile, da
kod franjevackog samostana u Krupi na Vrbasu ne posumnja, da fratri
nijesu mozda srpski kaludjeri. Onda ne bi benediktinsku opatiju sv.
Petra u Cicevu kod Trebinja ugledao naprosto kao srpsko-pravoslavni
manastir (spom. dj., 1
.
Uopce historijska nauka g. prote, kad radi o pravoslavlju u Bosni,
sva se da kazati jednom recenicom: Sto je babi milo, o tom joj se
snilo. Zar je pravoslavni manastir onaj, koga jos u XII. stoljecu
spominje kao katolicki Dukljaninova Kronika (Presb. D i o c l., 53)
i koga Dusan Silni, progonitelj katolika, otima benediktincima, a
papa ga Klement VI. g. 1345. odlucno trazi natrag i dobiva (S m i c
i k l a s, Codex dipl., XI., 179). Za katolicku crkvu i samostan u
Ciceva zna nadalje dubrovacki kronicar L u c c a r i
(AnnalesRag.,III., 101),Farlati,Jirecek, M a r k o v i c i drugi,
samo nece da zna proto Davidovic.
Izvjesni historicari kova Davidoviceva pokusase da dokazu opstanak
izvjesnih srpskih manastira u Bosni prije Turcina. Tako je neki
brzopleti junak u manastiru Ozrenu procitao natpis, koji spominje
nekog Nemanjica kao utemeljitelja. Iguman V i t a n o v i c
promotrio je tocnije stvar i mjesto »Nemanjic« cita naprosto »Maric«,
a manastir se tim pomladio sam za 300 godina! (Gl. zem. Muz. 1889.,
32). Slicno prode i srpski manastir Zavala u Hercegovini. Spominje
se prvi put tek 1513. god. Nista zato, Davidovic nalazi, da je
sagraden 1271., valjda zato, sto ima stari manastirski pecat iz tog
doba. Ima, istina, samo zato covjek mora biti corav kod ociju, da
pecatu dadne ne 700 vec 150 ili 200 godina starosti. A tko malo
nazire, vidi u pecatu grubi falsifikat. - Slicno je i sa starim
pecatom manastira u Dobricevu. Krivotvoritelj se malo zaboravio, kad
na pecatu broji godine s Latinima »od rozdstva Hristova«, a ne od
stvorenja svijeta, kako to srpski spisi i pecati uvijek cine.
Slicne su sudbine bile i neke pravoslavne eparhije u Bosni. Iz
spomena imena god. 1293. nekog Bazilija, bosanskog biskupa, koji je
mogao mirne duse biti i katolik kao i toliki benediktinski monasi
istog imena u Dalmaciji, iskonstruirao je R a d o s l a v G r u j i
c cak opstanak zvornicke eparhije u XIII. stoljecu. Jedan stari spis
spominje Vilimira Vladmirovica, »kresevskog i neretvanskog episkopa
grckog obreda«, samo je dokazano za taj spis, da je »patvorba i to
vrlo nespretna«.
Opstanak ni jednog srpskog manastira, ni jedne pravoslavne crkve ne
moze se dokazati u Bosni prije Turaka. S tim se slazu i Dr. B a s a
g i c i c i S e j h F. K e m u r a, koji zakljucuje, da Mehmed Fatih
»nije nasao u Bosni drugih bogomolja osim katolickih i da prema
tome nije pravoslavnih moglo biti u Bosni« (Gl. Zem. Muz., 1911.,
297). - Jedinu iznimku cini, kako izgleda, stara pravosl. crkva
Hercega Stjepana u G o r a z d i iz god. 1446. Samo ne valja
zaboraviti, da su vec 1430. Vrhbosna (danasnje Sarajevo) i Hodidjed
bili stalno u rukama Turaka. A krajevi na Drini, gdje je i Gorazda,
ili su vec bili turski ili su priznavali tursko vrhovnistvo.
Preostaje jedino da spomenemo dvije pravoslavne episkopije, koje je
osnovao sv. Sava 1219. godine. Jedna je od njih bila u Stonu za
Zahumlje i Travunija, druga u Dabru na Limu blizu bosanske granice.
Stonska eparhija podignuta je na rusevinama katolicke, latinske
biskupije u Stonu, koja se javlja vec 870. god. Na II. splitskom
saboru (927.) javlja se uz kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo
Visevic, odlucan katolik, kojemu papa Ivan X. pise poseban list. Kad
su Nemanjici zauzeli Zahumlje, protjeraju iz Stona katolickog
biskupa i postave pravoslavnog. Katolicizam Humske zemlje do pocetka
XIII. stoljeca arhimandritu R u v a r c u toliko je ocit, »da su
povesnicko raspravljanje o Humskoj knezevini u X., XI. i XII. veku i
o latinskoj stonskoj episkopiji nema mesta u Sematizmu Hercegovacke
mitropolije« (Srp. prav. Herceg.-Zahumska mitropolija, 1901., 25).
Dok mala Rasa broji 6 svetosavskih episkopija, dotle cijela
Hercegovina tek jednu, i to u Stonu za Zahumlje, a u Travuniji
ostaje i dalje samo katolicki trebinjski biskup. Sto godina kasnije
bjezi pravoslavni episkop iz Stona i to ne nekuda u Hercegovinu, vec
cak u Sandzak u manastir sv. Petra i Pavla na Limu, koji mu je
darovao Uros III. Decanski. Darovnica veli, da je »episkopija
opustjela i da episkop nema ni bira ni vrhovine« (R u v a r a c,
ib., 29). Nestalo pravoslavnih ovcica, pa nesta i pastira, koji
nemade sto ni strici ni musti, pa i on odseli.
Dabarska episkopija bila je privlacni centar za susjedne krajeve
Bosne na gornjoj Drini. Zato je tamo moglo biti pravoslavnih jos
prije pada Bosne. kasnije, kad su se pokrenule pravoslavne mase i
zajedno s turskom vojskom preselile na hrvatsku granicu, seli
dabarski episkop cak u Rmanj na Unu (poslie 1575.). U Sarajevo
doseljuje episkop Mojsije Petrovic istom god. 1709. (S k a r i c,
Sarajevo, 115). I otada je Sarajevo sjediste mitropolita, koji se
nazivaju dabro-bosanskim.
Mnogo puta ime je znak. Tako je i ime odnosno naslov dvojice
sarajevskih vjerskih poglavara znacajno za vjersku povijest njihova
naroda. Katolicki nadbiskup u Sarajevu zove se vrhbosanski. Ima
pravo na to: pred 700 godina kraj Vrhbosne - Sarajeva stoji
katolicka katedrala sv. Petra. Katolici su od starine bili
stanovnici Bosne. Srpsko-pravoslavni mitropolit zove se
dabro-bosanski. Ima i on pravo: bosanski je, jer stanuje u Bosni, a
dabarski je, jer je amo dosao iz Dabra, od Sandzaka, on i velika
vecina njegove pastve.
PRILIKE U BOSNI IZA FETHA (osvojenja po Turcima) naglo se mijenjaju:
s pozornice nestaje bosanskih patarena; uz katolike, koji su se i
prije spominjali, javljaju se u velikom broju muslimani i
pravoslavni.
O katolicima ovdje ne treba mnogo rijeci trositi. Makar da su velike
i ceste seobe te mjestimicni prelazi na islam znatno umanjili njihov
broj, ipak oni sve do danasnjeg dana nastanjavaju ona mjesta i
krajeve, na kojima su se odigravali glavni dogadaji bosanske
povijesti; takva su mjesta: Kraljeva Sutjeska, Rama, Kresevo,
Fojnica, Travnik, Soli (Tuzla), Tomasevicevo, Jajce, okolica
Konjica, Mostara i Stoca, dakle u glavnom dolina odnosno porjecje
Bosne i Neretve. U XVI. i XVII. stoljecu katolicko je bilo Trebinje,
Olovo, Srebrenica i Visoko. Ovo je moguce razumjeti samo tako, da su
ti krajevi od starine i prije Turcina bili katolicki, a tada
katolici pripadaju starosjediocima Bosne.
Glede pojave pravoslavlja i islama ima Dr. Glusac posebno misljenje.
On smatra, da se »Bosanska crkva« iza pada Bosne prikljucila
Srpskoj, a tim istim bosanski »krstjani« (patareni) jasno se
pokazase kao srpski pravoslavci.
O muslimanima tvrdi Dr. Glusac, da ih je u pocetku bilo malo i da su
presli na islam samo s pravoslavlja i katolicanstva. Broj muslimana
zapravo se vrlo umnozio tek doseljenicima sa strane. Muslimana,
veli on (Nekoliko pitanja iz proslosti B. i H., str. 65), ima
srazmjerno vise doseljenih nego pravoslavnih i katolika. Tako
carobna sipka Dr. Glusca pretvara najvazniji dio autohtonog zivlja
Bosne, muslimane, u doseljenike, a glavni dio kasnije doseljenog
elementa u Bosnu, pravoslavce, u starosjedioce i domacine od vajkada
ovih lijepih krajeva.
Nego sva ova mudrolija Dr. Vase slabo pomoze. Istina, lijep bi to
san bio uciniti od bosanskih muslimana uljeze i doslje, osim nesto
srpskih poturica, i od bosanskih katolika, koji da su rodom i
plemenom Srbi cak od dicnog bana Ninoslava, odrode, koje je crnozuta
azdaja u Hrvate premijesila i prekuhala, a samo Srbe pravoslavce
ostaviti starosjediocima na svojem, na starini, na plemenitom... Ej
pusti sne, samo ti je jedina mana, sto si san, a ne java!
Zvijezde se znaju po sjaju a ljudi po glasu. A taj glas, govor,
jezik, upravo je fatalan po Gluscevo mastanje. Tko ce biti
nasljednik i potomak sredovjecnog bosanskog plemstva i naroda nego
onaj, tko govori istim narjecjem kao i oni. A govor bosanskog
vladarskog dvora, vlastele i naroda bio je prije Turaka ikavizam,
tvrdi Vl. Skaric (Gl. Zem. Muz., 1930., 3.). U njemu su pitane
listine i grobni natpisi toga vremena. Narjecje, kojim govori vecina
bosanskih muslimana i katolika, jest i danas ikavstina; a nekad su
njom govorili skoro svi. I zato su po govoru muslimani i katolici
jedna etnicka skupina, koja je u Bosni starosjedilacka. A bosanski
pravoslavci, koji su, bez iznimke ijekavci, nisu od starine u Bosni,
barem najvecim dijelom. Oni su doseljenici pa ih kao takve i govor
odaje. Srbin Skaric priznaje to na svoj nacin veleci na istom
mjestu: »Poslije je dosao s juga nov etnicki elemenat, koji je glas
jat izgovarao kao ije. No to su bili Ijudi nizega reda, tezaci i
pastiri, ciji govor plemstvo, krscansko a poslije muslimansko nije
primalo nego je i dalje kroz stotine godina govorilo ikavski«. I
tako se sam Dr. Glusac, htijuci jeftinom doskocicom zamijeniti uloge
pravoslavaca i muslimana, zapetljao u vlastitu petljaniju.
O DOSELJENJU PRAVOSLAVNIH MASA U BOSNU iza pada pod Osmanlije
(1463.) imamo i direktnih dokaza.
U jednom listu, pisanom 1483., kaze kralj Matija Korvin, da se u
njegovu drzavu preselilo iz Turske u zadnje 4 godine 200.000 Srba
(kod Erdeljanovica, str. 60). A kraj, koji je bio najvise na udarcu
seobi, jest bez sumnje Jajacka i Srebrenicka banovina u Sjevernoj i
Sjeverozapadnoj Bosni, koje je i onako stvorio kralj Matijas.
Vakufnama Turalibega iz 970. god. po Hidzri (1562.), veli, kako je
ovaj u svoja sela »Babin Do« i »Visoce« (Danas Vakuf i Visori) u
tuzlanskom, doticno zvornickom kotaru, naselio iz Semendrije
(Smedereva) pravoslavne obitelji nekog Vukosava, Dragise, Nike,
Stojka, dvojice Radosava itd. (Hamdija Kresevljakovic: Odakle su i
sta su b.h. muslimani?; Hrv. svijest, 1914., IV., 10.)
Radoslav Lopasic (Bihac i bihacka Krajina, 1011) govoreci o
prilikama danasnje Bosanske Krajine veli: »Prvi Vlasi pomaljaju se
na pocetku XVI. vijeka oko Dinarskih planina i kod izvora Une, oko
Unca, Srba i Glamoca... God. 1551. javio je general Ivan Lenkovic
kralju Ferdinandu, da su Turci izveli iz unutrasnjosti turske vise
tisuca Morlaka ili Vlaha (i tamo ih naselili)... Po svoj prilici u
to doba sa narodom dosavsi kaludjeri u Rmanji osnovali su
pravoslavni manastir... Osvojivsi Turci veliki dio Unske doline
prema Busevicu i Krupi naselise tamosnje krajeve narodom iz Bosne.
Veliki zastitnici pravoslavnih Vlaha bili su nekoji bosanski pase i
sandzaci (osobito Hasanpasa Predojevic)... Po sluzbenom izvjestaju
zaokupise Vlasi po Hasanovoj odredbi krajeve oko Brekovice, Ripca i
Ostrovice i u Velikoj dragi do Sokolca mnozeci se kasnije svakim
danom«.
Benedikt Kuripesic opisuje put carskog poslanstva god. 1530. pod
vodstvom Nikole Jurisica i grofa Lamberga sultanu u Carigrad. O
stanovnistvu Bosne veli, da su od tri ruke: »Prvo su stari
Bosnjaci, koji su rimsko-krscanske vjere, a tim je Turcin, kad je
osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi, koji se zovu Vlasi, a
mi ih zovemo »Zistzen« (Cici?) ili martolozi. Oni dolaze od
Smedereva i Beograda, a vjere su sv. Pavla (pravoslavni! ). Treci su
pravi Turci (muslimani!), koji su vojnici i cinovnici, a vladaju se
sasvim tiranski prema ovim krscanskim podanicima«. Kuripesic veli,
da su mu Srbi martolozi, koji su protiv krscana (Hrvata) ratovali
kao turske neredovite cete, priznali, da je velik grijeh, sto se
bore protiv krscana, ali da oni to radi turske sile moraju.
Hrvatski povjesnicar Dr. Prelog, koji je prenio (Povijest Bosne,
II., 57) ovaj Kuripesicev citat, tesko se zamjerio Dr. Gluscu, nanio
Srbima »prave, teske i neoprostive uvrede«, i sluzio
austro-ugarskom ugnjetavacu (Nekoliko pitanja iz proslosti B. i H.,
66, 67). Ja kakvo li je istom zlodjelo ucinio onda u ocima Dr.
Glusca rodeni Srbin Vladislav Skaric, koji je istrazivao podrijetlo
vecine pravosl. naroda u sjeverozap. Bosni (Gl. Z. Muz., 1918., str.
228 i sl.) i na nesumnjiv nacin dokazao, da je taj »narod doselio
iz srednjovjekovne Srbije u sjeverozapadnu Bosnu i sjevernu
Dalmaciju« (str. 226). Pojava velikih masa Srba na hrvatskim
granicama odmah, cim su Turci uzeli Bosnu, i to u krajevima, gdje »pravoslavnog
elementa prije Turaka osim nesto Vlaha nije bilo«, tumaci Skaric
doseljivanjem »voljom ili dozvolom Turaka « (str. 219). »Svud
tuda su Turci iz vojnickih obzira morali naseljivati Srbe, koji su
kao martolozi i drugi neredoviti vojnici cuvali granicu, cetovali i
u pravilnom ratu vojevali na turskoj strani«. Naseljivanje je
pocelo odmah iza 1512., a kolonisti su dosli iz Srbije, tadanjeg
smederevskog sandzaka. Skaric se tu izrijekom slaze s Kuripesicem
(str. 237).
Do istog rezultata dolazi i srpski etnolog Milan Karanovic
proucavajuci po Cvijicevoj metodi tri pounska kotara, Bihac, Cazin i
Krupu. (Naselja srp. zemalja, knj. XX). On medu pravoslavcima uopce
ne nalazi starosjedilaca, a 60% svih pravoslavnih obitelji doselilo
je u danasnje svoje prebivaliste tek zadnjih 80 odnosno 100 godina.
Medju vaznije dogadjaje valja svakako zabiljeziti i PRELAZ JEDNOG
DIJELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Presla je i skoro cijela
Trebinjska biskupija u Hercegovini tokom XVI. i XVII. stoljeca.
Katolicki narod ostao je bez svecenika usred ljutih progona.
Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada kompromis sa Turskom
carevinom i patrijarha Genadije dobiva cast turskog pase. U Srbiji
se ta ista stvar dogadja osnutkom Pecke patrijarsije. Makar da
pravoslavni kaluderi poput monaha Marka pisu, da su turski sultani (»ismailski
car Bajazit«) »necastivi i troicihulni i hriscanom dosaditelni«,
ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje siri na racun katolicizma pa
tako i u Hercegovini. Zapocinje sistematsko proganjanje katolika
kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja,
koji katolike carskim fermanima i janjicarskom pomoci sile na
placanje pravosl. vjerskog poreza i podloznost u vjerskim stvarima,
sto bi neminovno svrsilo otpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i
drugi svecenici bore se na turskim sudovima, placaju globe i idu u
tamnice. Katolici su vise progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih
stoljeca turske vlade, jer su pristase najveceg neprijatelja
sultana, - rimskog pape, i jer nece poput pravoslavnih martologa, da
se bore s Turcima protiv krscana. Za turske vlade vise puta katolici
teze progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih
gospodara. »Mi u njima ljuce dusmane imamo nego li su sami Turci,
jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave«,
pise fra Filip Lastric. A biskup fra Marko Dobretic u okruznici god.
1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) »koji panjkaju na
nas po tribunalih ono, sto ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas
i vas i ove svete kuce u svako zlo; dave, globe i gule...« (J e l e
n i c, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata iz
Smiciklasa, Batinica, Jelenica i drugih, da je ne trebamo dalje ni
spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, »da se takav postupak
srpskih patrijarha nikako opravdati ne da.« Nas proto Davidovic
(Srpska pravosl. crkva u B. i H., 41) nalazi, da su to »fakti koji
se ne daju pobijati, ali se daju lako razumjeti«. Ti su progoni
isli gdjekad tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, cak
prelazio na pravoslavlje. Trebinjski biskup Primi pise u Rim god.
1674. ovako: »Pravoslavni (kaludjeri!) na temelju toga fermana idu
i tlace bijedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s onim, sto
im je sultan dozvolio. ) to vise, oni obilaze s cetom Turaka i
grubom silom otimaju od tih hercegovackih katolika deset puta vise,
nego sto stoji u fermanu, izjavljujuci otvoreno, da ce im svake
godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne
moguci se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo sto nijesu
izgubljeni. Vec su izjavili biskupu, da ce morati preci na grcki
zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K. Draganovic,
Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).
Radi ovog i drugih razloga presao je velik dio naroda trebinjske
biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijasevic pise god. 1627., da
je od 12 katolickih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih.
A narod Neretve i Popova pise 1629., da je veci dio katolika ovih
strana otisao u skizmu. VI. Skaric u dokaz pravoslavlja spominje oko
50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz
predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne vec
katolicke kao ni ona u selu Dracevu. Sacuvan nam je dokumenat, kako
je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osvestenju, dao sastrugati
krec s crkve, porusiti katolicke oltare i izbaciti napolje kosti
katolickih pokojnika. Narod, ozlojeden, hoce da se vrati katolickoj
vjeri, ako mu se pribavi stalan zupnik. Nazalost od toga nije bilo
nista, i ti katolici ostase i dalje pravoslavnim. Sve ove vijesti
donosimo prema spomenutoj studiji »Maseniibertritte...«, za koju
je prvak srpske historiografije Stanoje Stanojevic (Jugosl. istor.
casopis, III., 376) rekao, da je u cijelosti dokazala svoj predmet,
a time i prelaz katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje.
Smatrali smo potrebnim, da posebnu paznju posvetimo vjerskim
prilikama u Bosni. Vjera je bila jedan od prvih faktora za
nacionalno opredjeljenje naroda u Bosni. Sljedbenik srpskog
pravoslavlja nuzno se smatrao Srbinom. I zato su npr. Trebinjci i
Popovci danas medu najodusevljenijim Srbima u Herceg-Bosni kao sto
bi bili vatrenim Hrvatima, da su ostali u katolickoj vjeri.
III. BOSANSKI MUSLIMANI
Dr. Glusac grdno se vara, ako misli, da su seobama, osobito iza
Beckoga rata (1683.-1699.), muslimani istom u Bosni ojacali. Po
historijskim dokumentima izgleda, da ih je, recimo u XVI. i XVII.
stoljecu bilo vise nego danas. Po putopiscu Evliji Celebiji varos
Foca imala je 17 dzamija i 8 tekija, a Donje Skoplje cak 30 dzamija.
Celebija navodi dosta sela i kasaba, koji su tada bile muslimanske,
a danas vise nijesu. Vec spominjani Kuripesic istice, da je u
Gornjoj Bosni 1530. bilo vise muslimana nego pravoslavnih.
Odakle se odjednom nadjose u Bosni toliki muslimani? Prelazom
domaceg stanovnistva, u prvom redu onoga patarenske vjere, na islam.
Patareni velikim dijelom postadose muslimanima, a uz njih i nesto
drugih krscana, osobito katolika. Dr. Glusac, doduse, misli (str.
65), da je bilo vise prelaza s pravoslavne vjere na islam i to s dva
razloga: 1.) sto je katolicka crkva imala u Bosni bolju organizaciju
nego pravoslavna, i 2.) sto muslimani i danas slave pravoslavne
svece kao Djurdjevdan, Ilindan itd. Nijedan od tih razloga ne stoji.
Kako je katolicka crkva dospjela u tezak polozaj najbolje dokazuje
prelaz skoro cijele jedne biskupije na pravoslavlje (Trebinje) kao i
sporadnicni otpadi katolika u drugim krajevima Bosne. A na drugi
Gluscev razlog lako je odgovoriti: g. doktor se krupno sefnuo u
racunu. U vrijeme pada Bosne i jos citavih 130 godina kasnije
katolici su se drzali starog kalendara pa je staro Jurjevo i stari
Ilindan barem jednako tako uspomena na katolicku proslost, kako bi
imala biti na pravoslavnu.
Islamizacija Bosne pocela je vrlo rano iza dolaska Turaka u ove
krajeve. Zato se vrlo cesto u starim dokumentima susrecemo s imenima
bos. muslimana, ciji se otac zvao Abdah, Abdulah, Abdulgafur,
Abdulhaj i sl. A to sve znaci, da im je otac bio krscanin, a oni mu
ime sakrivaju, oznacujuci ga arapski kao »roba Bozjeg« i sl.
Zanimljiv turski dokumenat o prvim danima sirenja islama u Bosni i
Hercegovini objelodanio je H. Mehmed Handzic u kalendaru »Narodna
Uzdanica« (1938., str. 29-45), koji govori o starim danima
islamizacije Bosne. I tko se zvao »Zivko« prozva se »Jahja«, a
tko »Vuk« »Kurt«. Mnogo naroda prigrli islam, ali mnogi takoder,
izvana muslimani, ostadose jos dugo vremena u srcu krscanima. Zato
im se spomenuti turski dokumenat duhovito ruga i ismjehiva radi njih
Bosnjake.
Imade vijesti o prelazu bosanskih »krstjana« na islam. Pod Jajcem
ih se je za jedan dan 36.000 poturcilo, kako Zinkeisen, izvrstan
poznavac turske povijesti, pripovijeda (Gl. Zem. Muz., 1912., 3),
premda ta vijest izgleda uvelicana. O islamizaciji okolice Jajca
govori i jedan stari sidzil (zapisnik sudskog poslovanja) iz god.
869. p. H.: »Sultan Fatih podijelio je i ostavio u vlasnistvo
zemlje sela iz okolice Jajca patarenima, koji su presli na islam.
Ali kad su se isti patareni iznevjerili islamu i opet presli na
krscanstvo, kad je kralj Matija osvojio Jajce, nevjerne te patarene
protjera u Anadol i oduze im zemlje iz vlasnistva« (Hamdija
Kresevljakovic, kalendar »Danica«, 1916., 326.). - Zadnje vijesti
o prelazu bogumila na islam nalaze se u Bakulinu Sematizmu
franjevacke provincije Hercegovine god. 1867. (str. 124): »U selu
Dubocanima (kod Konjica) pred malo je godina prihvatila islam
obitelj Helez, koja se zadnja drzala ludosti bogumilske«.
Uz patarene presao je na islam i jedan dio katolika. Stari pisci
spominju cesto dva brata, jednog katolika, a drugog muslimana. Prema
izvjestaju papinskog vizitatora Petra Masarekija (god. 1623.) preslo
je u okolici Visokog i Sutjeske, dakle oko gornjeg toka Bosne, malo
godina prije njegova pohoda 6000 katolika na islam (Starine Jugosl.
akademije, sv. 39). Sam taj broj je dovoljan, da nam protumaci,
odakle je veci dio muslimana kotara Visoko i Zenica. Medu tim
islamiziranim katolicima nalazili su se i najblizi rodaci kasnijeg
provincijala fra Martina Brguljanina i kasnijeg biskupa fra Jeronima
Lucica, pa neki stari spis prica, da su se »pomijesale mitre i
turbani«.
1. Kojem su narodu pripadali bosanski muslimani:?
Cujmo, kako o tom sude turski pisci i sto sami b. h. muslimani u
starim spisima o tom vele!
Znameniti turski povjesnicar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30
godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bosnjacima, u prvom
redu bosanskim muslimanima slijedece:
»Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov
se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po
tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo; vecinom
su stasiti i prostodusni; njihovi likovi kao znacajevi naginju
pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko)
po pokrajinama radi naocitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji
kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se
uzvisuje i uzdize - u osmanlijskoj drzavi podigao vrijednost tomu
hvaljenom narodu dostojanstvom i cast njihove srece uzvisio kao
visoki uzrast i poletnu dusu, jer se medju njima nasilnika malo
nalazi. Vecina onih, koji su dosli do visokih polozaja (u drzavi)
odlikuje se velikodusjem to jest cascu i ponosom; malo ih je, koji
su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrasivi su u boju i na
mejdanu, a u drustvu, gdje se uziva i pije, prostodusni. Obicno su
prijazni, dobrocudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlicno
pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bosnjaci,
koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici
dobrotom i poboznosti, kao age i zapovjednici obrazovanoscu i
vrlinom; ako dodu do casti velikih vezira u upravi su dobrocudni,
ponosni i pravedni, da ih velikasi hvale i odlicni umnici slave«
(Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega
Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).
Nitko nije tako krasno opisao bosanske muslimane i nitko ih nije
tako jasno pribrojio hrvatskom narodu, kao vrli turski historicar
Aali.
Sacuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik
bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i
njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, caus bosanskog pase Sofi
Mehmeda, pise god. 1589. mletackom providuru u Zadar po dva pisma
turskom jazijom i bosanskom cirilicom. On sam, musliman iz Bosne,
veli na kraju: »Zato mi, receni Hodavendi caus, hotismo uciniti
viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske
rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmedpasa Sokolovic, veliki vezir
Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula
grckog patrijara, u kojoj kaze: »Car daje ferman, da rimski fratri
po Budimu, Temisvaru i Dubrovniku i uopce od naroda hrvatskoga ne
pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako
pak narod pod patrijara ne spada, zabranjeno mu je napastovati
fratre i njihov puk« (Spomenik 67. Srp. Kralj. Akademije, str.
211). Za Sokolovica su Slaveni po turskom Budimu, Temisvaru i
Dubrovniku Hrvati, a isto tako i narod, koji od Budima do Dubrovnika
po turskoj zemlji stanuje. Onda su i u Bosni Hrvati, jer put iz
Budima i Temisvara turskom zemljom u Dubrovnik vodi nuzno preko
Bosne, osim ako se za Sulejmana Velikog nije putovalo avionom.
Glasoviti turski putopisac XVII. vijeka, Evlija Celebija, putuje
1660. i 1661. Bosnom i spominje u njoj vise puta Hrvate. Pravo imade
Fehim ef. Spaho danas reis-ul-ulema svih muslimana u Jugoslaviji,
kad kaze: »Za proucavanje nase hrvatske proslosti osobito je
znacenje, da nam se otvore i ucine pristupnim turski izvori« (»Hrvati
u Evlija Celebijinu putopisu, Hrv. kolo XIII., 41). Celebija ne cini
krivo Srbima, jer u Bosni cesce puta spominje »Srbe i Bugare«.
Cini to valjda stoga, sto su medu doseljenim Srbima u Bosni bili i
mnogi Bugari i Vlasi, ili barem ljudi s bugarske granice. Celebija
vise puta govori i o srpskom jeziku, ali ga smatra »iskvarenim
dijalektom, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bosnjaka«
(vidi kod F. Spahe, str. 44). Jezik bos. muslimana nikad i nigdje ne
zove srpskim. Ali zato mu je »jezik bosanskog i htvatskog naroda«
cist i »latinskom sasvim blizu« (Glasnik Zem. Muzeja 1908., 191).
Celebija pretpostavlja, da je jezik Bosnjaka i Hrvata jedan te isti,
hrvatski. A navodna srodnost hrvatskog i latinskog jezika (zapravo
tu misli talijanskog, vidi. G. Z. M. 1908., 317) upucuje nas na
misao, da Celebija zeli da pokaze blize veze naroda u Bosni sa
Zapadom i zapadnom kulturom. Po Celebiji su Livno i Bihac hrvatski
gradovi. U Boci Kotorskoj nalazi on takoder Hrvate, jer su mu
stanovnici Herceg-Novog Arnauti, Bosnjaci i Hrvati (kod F. Spahe,
str. 4
. U
Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji stanovnici su Hrvati. Ali za nas je
ovdje najvaznije, da dva puta spominje izvjesne muslimane u Bosni,
koje naziva Hrvatima. U neposrednoj blizini Foce na Drini, u starom
gradu Placu, Celebiji "dadose 50 hrvatskih momaka pod oruzjem
za pratioce« (Gl. Z. M. 1908., 313). Na Gatackom polju opet »dobi
300 lijepih po izbor hrvatskih junaka« (Gl. Z. M. 1908., 322). U
originalu te momke kiti Celebija imenom hrvatskih gazija, a
pridjevak gazija mogao se dati jedino muslimanima (kod F. Spahe,
49).
I tako barem po umnom Celebiji nailazimo na Hrvate islamske vjere,
ne samo u Hrvatskoj i Dalmaciji nego i u Bosni.
H. Mehmed Handzic osvrnuo se u »Obzoru« od 11. VII. 1938. na
orijentalne rukopise Jugoslavenske akademije u Zagrebu. Govoreci o
spisu banjaluckog muderiza Muslihudin bin Ali-ja (»Munjetul-talibin
ve gunjetur ragibin), pisanu god. 1609., citira iz njegova
predgovora ove rijeci: »Sva dosadanja djela i knjige dosle su od
Arapa i Perzijanaca iz raznih pokrajina i Herata, a ovaj je sastavak
nikao u p o k r a j i n i H r v a t a«. Na skrajnjoj granici Ruma
(Evropske Turske) nalazi se pisceva domovina, danasnja Herceg-Bosna
u nesto sirim granicama, koju on smatra zemljom Hrvata.
Mnogi se glasoviti turski pase i veziri, pa i oni iz Bosne, ne stide
svog hrvatskog podrijetla i uz samo ime stavljaju pridjevak »Hrvat«.
Dr. Safvetbeg Basagic, povjesnicar i pjesnik, nabraja ih vise u svom
djelu »Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini«
(Zagreb, 1931.). Tako je Mahmutpasa Hrvat, koji »stoji na celu svim
vezirima, ucenjacima i pjesnicima iz nasih krajeva«. Postao je
velikim vezirom iza osvojenja Carigrada (1453.). Takav je i Memipasa
Hrvat (iz Gradacca) i Rustempasa Hrvat (po misljenju Kresevljakovica
rodom iz Sarajeva), i Sijavupasa Hrvat, i Tahvilpasa Kulenovic
Hrvat, sadr' azam Selima II., i jos po koji drugi veliki
dostojanstvenik Turskog carstva.
I kad se bosanski prvaci izricito i ne nazivaju Hrvatima, ipak ih
njihovo prezime odaje, da su krv nase krvi i list nase gore. Tako se
barem gdjekad iz carskih fermana i starih pisama jasno vidi, da su
npr. bezi Kulenovici, Kapetanovici, Evlijici, Filipovici, i mnogi
drugi hrvatskog koljena. Sarajevski Mutevelici potomci su Muradbega
Tardica, Hrvata iz Sibenika. Oni se gdjekad dopisuju i rodaju sa
svojim rodom katolicke vjere s onu stranu Save i Dinare. A drugi
opet, kao Kopcici, Kulovici, Hrasnice, Gradascevici, Korici,
Dugalici (Malkoci), Starcevici, Dzenetici (nekad Rajkovici) itd.
potomci su sredovjecnog bosanskog plemstva patarenske i katolicke
vjere. Interesantno je, da su izvjesna prezimena sacuvana samo kod
bosanskih katolika i muslimana; pravoslavnih Djikica, Svrza,
Cengica, Krizevaca i slicno nema, premda se neki muslimani bas iz
tih obitelji osjecaju Srbima.
Da ne ostanemo samo kod muslimanskog plemstva i prvaka, kod aga i
begova, valja nam se zabaviti i o onom cestitom i vrijednom malom
covjeku sa sela i iz grada, koji sacinjava kicmu i srciku
bosansko-hercegovackih muslimana. Samo tu pisani spomenici nisu tako
cesti i mi cemo se uteci drugim vrelima.
Prezimena kod Muslimana, izvedena iz rijeci Hrvat, vrlo su cesta.
Tako su npr. Hrvo, Hrvat, Hrvacic, Hrvatovic, Hrvatinovic itd.
Istotako i imena sela, mahala i brda, osobito u Istocnoj Bosni. Ne
smijemo zaboraviti, ni da se citav jedan gradski kotar Seher
Sarajeva naziv jos i danas Hrvatin. Samo neki, kojima hrvatsko ime
ne mirisi, pokusase to ime izvesti iz perzijske rijeci »hur-vatan«
tj. slobodni dom. Oni zaboravise kod toga, da se prvotno nije
nikakva mahala nazivala tim imenom vec izvjesna pecina (Hrvatin
megara) i vrelo, koje izbija iz nje. A da neko jedno vrelo i pecinu
u Sarajevu, sredovjecnoj Vrhbosni, nazove »slobodnim domom«, to je
i odvise smijesno tumacenje, koje ne treba, mislimo, ni pobijati.
Uostalom pametan covjek nece traziti tumacenje toga cak u perzijskom
jeziku, kad zna, da sredovjecne bosanske povelje upravo vrve imenom
Hrvatin.
Imena brojnih sela, zaselaka i brda, osobito u Istocnoj Bosni,
izvode se od imena Hrvat. Tako se kod Zvornika na Drini nalazi
predio ,>Hrvatske njive« i selo Hrvacici, mahala Kalesija. U
brcanskom kotaru Hrvati su kod Celica, a u tuzlanskom opet zaseoci
Hrvati kao dio Turskog Lukavca i Brnjicana, te dalje na jug dio
Repnika; nad Repnikom je Hrvatsko brdo (kota 503). Hrvati su nadalje
mahale sela Sladne i Babunica kod Gracanice, a Hrvatovici zaselak
Donje Zeline u kotaru Gradacac. Istotako postoje mahale Hrvati u
selu Sokolovicima, rodnom mjestu velikog vezira Mehmeda Sokolovica,
i Hrvatinovici u Tesnju. Hrvatskim brdom zove se jedno brdo
jugozapadno od Travnika. Sva navedena sela i zaseoci pripadaju
muslimanima.
Vrijedni ucitelj Ivan Zovko sabrao je u knjizici »Hrvatstvo u
narodnoj predaji i obicajima po Herceg-Bosni« (Mostar 1899.) mnogo
dragocjeno zrnce, koje sjeca na hrvatsku proslost Bosnjaka, osobito
muslimana. Po njemu narodna pjesma, osobito muslimanska, cesto uzima
rijec Hrvat. Ona pjeva o »Hrvi od Hrvata«, "Hrvat-bajraktaru«,
"Rvackoj djevojci«, »sinu Hrvatinu«. Steta da ne mozemo
donijeti cijelih pjesama, koje su i lijepe i znacajne; tijesan
prostor nase knjizice to nam ne dozvoljava. Zato donosimo barem
kratke odlomke.
»Platno b'jeli rvacka djevojka
U Krajini l'jepoj begovini,
Begovini, u Hercegovini..."
A ta »rvacka djevojka« sestra je Mustajbega hercegovackog, veli
nam ista pjesma.
Iz bijelog grla muslimanke djevojke cesto se izvije i pjesma, koja
ovako pocinje:
»Posetala Arvatova Ajka,
Posetala preko Bazerdzana.
Ona sreta Arvatova Muju.
Tri puta je njega pobratila:
Bogom brate Arvatovic Mujo
Naj ti ovu vezenu mahramu,
Pa je podaj Sarajliji Ibri.
Koliko je na mahrami grana,
On'liko ga dopanulo rana!...«
Uz kolijevku pjeva majka svom cedu:
»Majka sina u besici nina,
Ninajuc' ga pjesmu zapjevala:
»Nini, paji, sine Rvatine,
Resti majci do konja viteza,
Do viteza i do bojnog koplja;
Dusmani ti pod nogama bili
Ko tvom djogi pod nogama klinci!«
U zbirci Mehmed Dzelaluddina Kurta »Hrvatske narodne zenske pjesme
(muslimanske)« nalazi se i pjesmica, koju je sabirac zapisao od
svoje majke Nazife rodene Selimhodzic. Pjesmica pocinje:
»Posetala Miza materina.
Ala pirga na pirgu,
Nek se pirga siri;
Ala Hrvat na Madzar'
Nek se Madzar ljuti.«
Pripjev, koji spominje Hrvate i Madzare, opetuje se u svakoj kitici.
Kurt tumaci u predgovoru knjige, da rijec »Madzar« ne znaci
covjeka madarske narodnosti, vec naprosto svakog krscanina,
katolika. Tako i danas u Krajini, Turskoj Hrvatskoj, npr. oko Bisca,
zovu katolike »Madzarima«. Prema tomu izgleda, da ovdje rijec
"Hrvat" oznacuje muslimana, vjerojatno kao i kod bosanskog
pjesnika XVII. stoljeca, Kaimije, koji u vrijeme Kandijskog rata (
1645.-1669.) Mlecanima porucuje:
»Nemojte se kladiti,
A Hrvate paliti,
Zlatom cete platiti,
Kad vam ode Kandija.«
Slicno kao i putopisac Evlija Celebija naziva i znameniti turski
historicar Ibrahim ef. Pecevija (Alajbegovic), pisac XVII. stoljeca,
nas jezik bosanskim i hrvatskim. (Tarihi Pecevi II, 185; vidi kod H.
Mehmeda Handzica, Ibrahim ef. Pecevija, str. 17). - U spomenutoj
knjizici Ivana Zovke zabiljezeno je, da narod zove Zapadnu
Hercegovinu "Starom Ervackom«. Osim toga rijec "Nam Hrvat«
tj. koljenom Hrvat spominje se toliko puta po starim sidzilima i
kjitabima npr. »Kjitab Sakj« sarajevskog kadije Luksica, kad se
govori o kakvom priprostu Bosnjaku, covjeku iz puka.
Iz davne hrvatske proslosti Bosne ponosne, kao s kakvog uzarenog
ognjista, potjecu stotine i stotine sjajnih varnica, koje dopiru sve
do nasih dana i sjecaju nas nase starine. To su narodne price i
pjesmice po Hercegovini, Duvnu i Krajini o »arvackom kralju« i
njegovim posjedima, o Kresim-kralju (Kresimiru), o banovima i
banicama, koje su jedini Hrvati od svih drugih naroda imali.
Mjestima kao Banbrdo, Bando, Banovidi, Banica, Banovac, Banja Luka i
Banja Stijena obiluje Bosna i Hercegovina, osobito u gornjim
krajevima. A Banja Luka i po Farlatiju i po samom Dr. Vasi Gluscu
jest stari oblik, koji bi danas trebalo izgovarati kao Banska Luka;
a tako isto i Banska ili Banova Stijena. - Nadalje je u Bosni poznat
hrvatski stil kuca (»arvacki tars«) i »kapa hrvatka«, koja se
nekad nosila u Bos. Krajini, a sacuvana je i danas u sarajevskom
muzeju. - Pod hrvatskim se barjakom bore ustaske cete Don Ivana
Musica u Hercegovini i, u isto vrijeme, Fra Stipe Krese u livanjskoj
nahiji (1875.). Pod istom milom trobojnicom vojuje Alipasa
Rizvanbegovic (Stocevic) i Alaga Dadic i Alaga Voljavica. Hrvatska
trobojnica toliko je bila omiljela »hercegovackom caru« Alipasi
Stocevicu, da ju je dao urezati u svoj skupocjeni sat, a njegovu
bajraktaru Durakovicu, da su njegov trobojni barjak zatakli vrh
mezara (groba), dok ga zub vremena nije unistio. U obitelji
Kulenovica cuva se dragocjen obiteljski barjak crven-bijel-plave
boje kao svetinja. Tim istim hrvatskim bojama bila je obojena
dzamija u Krupi, i munara Fetije u Bihacu i jos po koja druga
dzamija u Bosni.
Nekom se cini sitnicom cinjenica, da su bosanski muslimani u svojim
kalendarima, ruznamama (dnevnicima) i salnamama (godisnjacima)
upotrebljavali specificno hrvatske nazive mjeseci kao sicanj,
veljaca,
travanj, svibanj, listopad itd. To isto cine i katolici u Bosni
pocevsi od fra Matije Divkovica, pisca »Nauka krstjanskog« (Mleci
1611.). Samo turski dokumenat s hrvatskim nazivima mjeseci, koji je
nama poznat, stariji je za 60 godina od Divkoviceva djela i pisan je
1550. (Fehim Spaho, Narodni nazivi mjeseci, kal. »Napredak«,
1935., 42-44). Pisac turskog kalendara veli, da je taj pisan »bosanskim«
jezikom. Dakle stari Bosnjaci XVI. i kasnijih stoljeca
upotrebljavali su hrvatske nazive mjeseci, od cega su Srbi, makar da
navodno revnuju protiv tudjih rijeci, uvijek zazirali.
Isto tako izgleda sitnicom pojava, da se bosanski bezi i ajani sluze
istotako kao i bosanski franjevci, svjetovni svecenici i katol.
narod bosancicom, dok je kod pravoslavnih u uporabi skoro bez
iznimke crkveno-slovenska cirilica.
Konacno valja spomenuti rezultate antropoloskih istrazivanja
Weissbacha, Glicka, Filipesca i drugih o pripadnicima raznih
konfesija u Herceg-Bosni. Muslimani i katolici pretezno su
svjetlijeg tipa, dok pravoslavci vise naginju crnomanjastoj
pigmentaciji. Tamnookih muslimana ima 46.9%, katolika 46.8%, a
pravoslavnih za 10% vise (56.3%). Slicno tako tamnokosih
pravoslavaca ima za 10% vise nego muslimana. Uopce tamnom tipu
pripada 47.9% bosanskih pravoslavaca, a katolika i muslimana za 11%
manje. Cisto svijetlom tipu pripada 9.4% muslimana, 7.5% katolika i
5.6% pravoslavnih (Truhelka: O porijeklu bos. muslimana, str.
18-19). U jednoj svojoj ranijoj raspravi spominje isti pisac, da
prema antropoloskim istrazivanjima plavokosih katolika ima 25.7%,
muslimana 17.5%, a pravoslavnih tek 6.3%. - Kad bi se uzela u obzir
Bosanska Krajina, gdje je pravoslavni narod mahom doseljenik s vrlo
malo konvertita, onda bi taj razmjer postao jos ocitijim. Iz ovih
cinjenica rezultira, veli Truhelka (Cit. dj. 19), da su bosanski
muslimani po intenzitetu pigmentacije najblizi, pace posve jednaki s
katolicima. Po cisto svijetlom tipu, koji je kod muslimana relativno
najvise zastupan, zakljucuje on, da su bas muslimani najcisci
Slaveni u Bosni, drugim rijecima ono, sto veli Starcevic, najcisca
hrvatska krv.
Procjenjujuci bosansko-hercegovacke muslimane po vanjskim,
objektivnim kriterijima kao sto su jezik (vidi str. 39 i 40) rasa i
izvjesne kult. pojave, nesumnjivo je, da su oni pripadnici Hrvatskog
naroda, cisti Hrvati. Ne tvrdimo tim istim, da je i subjektivno, u
njihovoj dusi, bila trajno i zivo sacuvana hrvatska svijest. Ali
njezine iskrice, njezini tragovi, jasni su i nepobitni, cesti i vrlo
stari. Bos. muslimane smatraju Hrvatima izvjesni eminentni
predstavnici turske kulture XVI. i XVII. stoljeca. Hrvatima se
smatraju i sami mnogi ugledni prvaci muslimanske Bosne. Hrvatsko ime
zivi u prezimenima, pjesmi, nazivima mjeseci, stihovima i
trobojnicama. Ono danas sve vise prodire i u siroke muslimanske
mase, koje postaju sve svjesnije svog podrijetla i svoje historije.
Dva najodlicnija muslimanska kulturna radnika Bosne ponosne zadnjeg
pola vijeka ujedno su dva najveca muslimana Hrvata: Dr. Safvetbeg
Basagic, njezni Mirza Safvet, pjesnik, historicar i osnivac danas
srpskog »Gajreta« te Dzemaluddin Causevic, hadzi reis efendija,
preporoditelj nasih muslimana, prevodilac Kurana.
Odlicna svojstva duha, koja izdigose brojne bosanske muslimane na
prve polozaje u Turskoj carevini i ucinise joj neprocjenjivih
zasluga, neka im danas pribave dostojno mjesto u radu za hrvatsku
domovinu, za koju oni nikad nijesu ni »anacijonalni elementi« niti
roba za eksport u Aziju vec jednako mili sinovi
i jednakopravni Hrvati, kao i oni katolicke vjere, sto vise »najcisca
hrvatska krv«.
Na kraju jos nekoliko rijeci o Srbima-muslimanima, a isto to vrijedi
i za Srbe-katolike. Zaslugom srpske crkve bila je srpska svijest
visoko razvijena kod b.h. Srba. Srpski pravoslavac, jasno je, u
nacionalnom pogledu, jest i ostaje Srbinom. Islam i katolicanstvo
nijesu poput srpskog pravoslavlja nacionalne vjere vec
opcecovjecanske, svjetske i njihovi vjernici mogu pripadati svim
narodima. Musliman i katolik ravnopravni su kao Hrvati, jer
hrvatstvo nema svoje nacionalne vjere. S pravoslavljem nije tako
stalo. Izrazita nacionalna crta pravoslavlja ima u srpskom nac.
pogledu i svojih losih strana: ona odbija mnoge, osobito iz sirokih
narodnih slojeva, od srpstva, za koje bi se oni inace mozda bili
opredijelili. Jer nitko nije pravi, pouzdani, stopostotni Srbin,
kojemu manjkaju vazne znacajke srpske narodnosti kao npr. narodni
obicaji, narodna kultura, krsna slava i, u prvom redu, - vjera. Tko
nije srpske vjere, on je napola Srbin, nedovoljno cist i stalan,
Srbin nize klase. »Cime je Srbin Srbin? Svetoslavljem. Tu je
korenje i prakorenje nase narodne duse. Izvucite iz nase istorije
svetosavlje, izvukli ste vid iz naseg narodnog oka, sluh iz naseg
narodnog uha, dusu iz naseg narodnog tela, savest iz naseg narodnog
duha... Vratite se sebi! Srbin se vraca sebi, ako se vrati
svetosavlju! Sto vazi za individualnu dusu svakog Srbina posebno,
vazi i za kolektivnu dusu naseg naroda...«, pise arhimandrit Justin
u »Srpskom glasu« (prema »Jug. posti« od 10. I. 1940.).
Arhimandrit je srpstvu iz duse progovorio. Nego upravo zato jedan
musliman ili katolik ne moze biti korjeniti Srbin, on je tek tijelo
bez srpske duse ili dusa bez srpske savjesti. On postaje potpunim
Srbinom tek onda, kad se vrati sebi tj. svetosavlju, »pradedovskoj
veri«, a za to opet ni muslimani ni katolici nemaju ni najmanje
volje. I tako se oni i ne opredjeljuju za srpstvo. To je cinjenica.
A drukcije ne moze ni biti.
Odnosaj muslimanal prema srpstvu jos je mucniji nego li katolika.
Jer srpsko pravoslavlje jest »svetosavlje«. Nikad se iz srpske
narodne duse ne ce moci istrgnuti sjecanje, da su kosti sv. Save
upravo muslimani, Turci, spalili, kao sto se ne moze istrgnuti ni
spomen na proslavljeno Kosovo. Posve realno, vadeci iz duse naroda,
pjeva vladika Njegos u »Gorskom vijencu«:
»Sto ce biti, ko ce ugoditi?
Srb i Turcin ne slazu se nigda,
No ce prije more oslacati...
A u jedan kota da ih svaris
Ne bi im se corba smijesala!<<
IV.
NEKOLIKO PRIGOVORA
Prigodom polemike o nacionalnoj pripadnosti Bosne izneseno je vise
stvari, koje bi imale dokazati, da je ona uvijek bila i danas ostala
srpskom. Osvrnut cemo se barem na vaznije od tih prigovora i to u
najkracim potezima, koliko je u jednoj maloj brosuri moguce. Daleko
je od nas pomisao, da se nigdje i nikad u Bosni ne nalaze i izvjesni
tragovi srpstva, kako to srpski polemicari u svojoj tjesnogrudnosti
tvrde za hrvatstvo. Oni te dokaze napuhuju do apsurda i iznalaze po
Vukovu receptu »Srbe sve i svuda«. Naravno da onda Hrvata u Bosni
nema, jer ih naprosto ne smije biti.
1. Franacki ljetopisac Einhard navodi, da je Ljudevit Posavski iza
svoga poraza 822. pobjegao »Srbima, za koje se kaze, da drze velik
dio Dalmacije«. Odatle izvode, da je Ljudevit pobjegao nekom
srpskom knezu u Bosnu i da je prema tomu Bosna bila u IX. stoljecu
srpska. Medutim to nikako ne slijedi. Rimska provincija Dalmacija
protezala se od Jadrana do Rudnika, Ibra i Sar planine u Srbiji. I
Ljudevit, koji je imao za saveznike Branicevce i Timocane u Srbiji,
mogao je lagano, i bez Bosne pobjeci nekom srpskom knezu u Dalmaciji
na teritoriju danasnje Srbije.
2. Dr. Glusac i po njemu prota Davidovic navode mjesto iz bule
(povelje) pape Urbana II. (god. 1188.) i Grgura IX. (1227.), koje
glasi »Regnum Servilie quod es Bosna« i koje krivo prevode sa »Srpska
drzava tj. Bosna«. Ponajprije Urban III. umro je vec 20. listopada
1187. pa je onda godina krivo navedena. A onda rijec »regnum«, ne
znaci kraljevina, jer ni Bosna ni Srbija u to vrijeme nijesu bile
kraljevine; niti znaci drzava, jer su u to vrijeme Bosna i Srbija
bila posebne drzave, te u prvoj vlada Kulin ban, a u drugoj veliki
zupan Stefan Nemanja. Ono »regnum« znaci naprosto biskupija, koja
bi navodno imala biti jedna za Bosnu i Srbiju. Medutim iz starijih
dokumenata npr. iz papinske bule god. 1089. ili iz »Provinciale
vetus« jasno vidimo, da su Bosna i Srbija bile posebne biskupije.
Nego izgleda, da je tim samo dubrovacki nadbiskup htio da sto bolje
utvrdi svoja metropolitanska prava na Rasu (Srbiju), koja mu je
Nemanja bio poceo krnjiti. I radi toga nadbiskup informira papu, da
su Bosna i Srbija iste biskupije, a bosanski biskup, vjerni
dubrovacki sufragan, da ima ista prava u Bosni kao i u Srbiji. I
tako pade i taj veliki dokaz za srpstvo Bosne.
3. Najglavniji argumenat za srpstvo Bosne bile bi izvjesne povelje
bana Mateja Ninoslava, u kojim se spominju rijeci Srbljin i Vlah
(Miklosich, Mon. serb, br. 30, 36 i 39). U cetvrtoj povelji nema tih
rijeci (br. 36). »A se este: Ako veruju serblin vlaha, pa se pri
(parnici) pred knezom; ako veruje vlah serblina, da se pri pred
banom« (br. 30). O tim stvarima vodila se ziva polemika po
novinama. Ban spominje osim Srba i Vlaha i trecu skupinu ljudi, koje
on zove »moji kmeti i moji Ijudi i moji vladalci«, a to su upravo
Bosnjaci. U polemici su ostali i jedni i drugi tvrdokorno kod svog
misljenja, jedni braneci, da su banovi kmeti, Ijudi i vladalci isto
sto i Srblji, a drugi to pobijajuci. Svrsetak polemike bio je taj,
da su za polemicare s hrvatske strane Srbi i Bosnjaci Ninoslavljevih
povelja ostali dva razlicita pojma, a za one sa srpske jedan te
isti.
Nego, pretpostavimo, da se zbilja ono Serblin odnosi na Bosnjake,
Ninoslavljeve podanike. Sto bi odatle slijedilo?
Sacuvane su nam povelje bosankih banova i kraljeva i prije i poslije
bana Ninoslava. Ni jedna od njih za dugih 300 godina ne zove
Bosnjake Srbljima nego Bosnjacima. »Ako ima Dubrovcanin koju pravdu
na Bosnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana...« (Spom. dj., br.
85), pise ban Stjepan Kotromanic god. 1332. Radi cega cini samo
Ninoslav iznimku u dugom lancu bosanskih vladara?
Nije li pravo, da potrazimo razlog na drugoj strani, a ne kod bana?
Nije li mozda njegov pisar, po starinsku dijak ili gramatik, bio
stranac, rodom iz Srbije, za koga je Slaven, banov podanik, ujedno
znacio i Srbin.
A tako sigurno i jest. Gramatik Desoje kao i pisari onih dviju
kasnijih listina, u koliko ih nije pisala ista osoba, sigurno su
stranci, nebosnjaci. Odaje ih njihov jezik. U Bosni je u Srednjem
vijeku vladala ikavstina, a sve tri listine bana Ninoslava pisane su
cistom srpskom ekavstinom. Listina br. 35, a slicno tako i ostale
spominju »presvetu Bogorodicu devicu vladiku Mariju«; ban se kune
Dubrovniku u »vecni mir« »sa pravom verom«, »od veka«, »pre i
posle«; »a sizi mir i sizi obet da se nikakore nikimre delom... da
se ne resi... da bude tverd u veki« »od mene samoga i od mojih det
(djece)...«. Navodimo mjesta, gdje je nevjestina pisara stavljala
mjesto slova »jat« slovo »e«. Medutim i na drugim mjestima jasno
se vidi, da se i samo »jat« ima citati kao »e« npr. u rijecima
velik, se, mucenik itd., koje Desoje pise sa »jat«. Istotako on
poluglase ispisuje sa »e« kao npr. kelnemo se, Serblin itd. I tako
na temelju analize jezika gramatika Desoja (ne dijaka, kako obicno
bos. listine vele!) vidimo, da se tu radi o ekavcu, Srbinu. Povrh
toga ni za jednu od te tri povelje, ne da se dokazati, da su pisane
u Bosni, docim ona iz god. 1240. direktno veli, da je nikla u
Dubrovniku. Srp. ucenjak Stanoje Stanojevic tvrdi za dvije povelje,
da su pisane u Dubrovniku i po dubrovackom formularu (Glas, sv. 106,
2). A za dubrovacke trgovce bili su svi Slaveni u zaledu Dubrovnika,
koje je vec pola vijeka bilo pod vladom Srbije i Nemanjica, naprosto
Srbi i pismo im srpsko.
I tako se ono »Serblin«, ako bi to imalo znaciti podanika
bosanskog bana, ima pripisati svakako Srbinu dijaku. Ninoslav opet,
koji je u najtezim i trajnim borbama stajao s Ugrima i Hrvatima,
nije se usprotivio tomu imenu, da tako od njih bude sto dalje. A k
tomu Bosna, na razmedu Srba i Hrvata, bila je gdjekada i u srpskim
rukama, i ovo ime nije u Bosni uvijek bilo posve nepoznato. A mi
znamo, da je vec za Kulina bana bilo u Bosni bjegunaca iz Srbije. -
Pripominjemo na kraju, da je i srpski ucenjak Dr. Resetar jasno
dokazao nebosansko podrijetlo pisara Ninoslavljevih listina.
4. Grbovnik popa Rupcica iz god. 1340., sacuvan je u fojnickom
manastiru, dokazuje toboze srpstvo Bosne, jer pise: »Rodoslovje
bosanskoga ali ilirickog i sarpskoga vladanja zajedno postavleno. Po
Stanislavu Rubcicu popu; na slavu Stipana Nemanjica cara Sarbljena i
Bosnjana 1340.« - Od ovog grbovnika Hrvate u Bosni nece glava
zaboliti. Godina 1340. svakako se krivo navodi, jer se bosanski ban
Tvrtko
istom 1377. okrunio za kralja Srbljem i Bosni. Pisac rodoslovlja
dobro razlikuje dvije stvari, dva vladanja, koja »zajedno postavlja«:
bosansko (iliricko) i srpsko. Dakle protivno od onog, sto se zeli
dokazati: bosansko i srpsko vladanje dvije su razlicite stvari.
Grbovnik sadrzi rodoslovlje plemenitih porodica i izvan Bosne i
Srbije i zato on nije dokaz bugarskog ili hrvatskog osjecanja
njegova pisca. Stefan Nemanjic nije nikad bio car, a najmanje car
Bosne i Srbije. Pisac mu, ako je bio katolicki svecenik, po svoj
prilici posvecuje svoje djelo zato, da propagira vjersko jedinstvo
pravoslavnih i katolika. Poznato je dobro, da je Nemanja, otac sv.
Save, krsten u Ribnici (Podgorici) u Crnoj Gori po latinskom,
katolickom obredu. U Crnoj Gori, kao posve katolickoj zemlji, nije
tada uopce bilo pravoslavnog svestenstva. - Nego izgleda, tvrdi
Truhelka, Rupcicevo rodoslovlje pisano je iza pada Bosne i pisao ga
je neki clan obitelji Ohmucevica.
5. U Bosni, osobito u Srednjem vijeku, govorilo se samo srpskim
jezikom ipisalo sa mo srpskim pismom,cirilicom.I zato je Bosna
oduvijek srpska zemlja.
Pozabavimo se najprije pitanjem srpskog pisma u B. i H. Istina je,
najveci dio danasnjeg bos.-hercegovackog teritorija sluzio se
cirilicom. Medutim cirilica u Bosni dozivjela je svoj razvoj i
dobila svoj poseban oblik, dijelom pod uplivom hrvatske glagoljice.
To novo pismo nazvalo se kasnije bosanskim pismom ili bosancicom. N
i j e g a t a k o o k r s t il a A u s t r i j a iz pizme na Srbe.
Jos god. 1530., 350 godina prije Svabe, salje Petar Kruzic generalu
Katzianeru pismo »litteris bosnensibus«, »b o s a ns k i m pismom«
(Mon. Habs. I, 397). To isto pismo naziva Kurelac 1861. »b o s a n
c i c o m«, a Ivan Bercic 1862.
»b o s a n s k o m a z b u k o m«, kojom se pisalo po Bosni i
Hercegovini, dijelovima Dalmacije (Makarska biskupija i Poljica)
itd. Medjutim bosancicu zovu i drukcije. U dodatku Poljickog
statuta, pisana 1665., izricito se veli, da je pisan »arvackim
pismom«. Fra Mato Mikic oko god. 1850. zove bosancicu »b o s a n s
k o - h r v a t s k o m c i r i l i c o m« (Jelenic, Kultura i bos.
franj. II, 212), Kukuljevic god. 1855. »h r v a t s k o -bosanskom
cirilicom«, Slovenac Kopitar »bosanskom ili horvatskom Kirilovom
azbukom«. A zasto se ovo pismo ne bi tako moglo zvati? Ako cirilica
moze biti srpsko, rusko ili bugarsko pismo radi svojih posebnih
znakova, udesenih prema duhu doticnog jezika, zasto ona ne bi mogla
postati »bosancicom« ili »bosansko-hrvatskim pismom« radi svoje
posebne redakcije, koju je primila u Bosni, u sluzbi Hrvata
muslimanske i katolicke vjere? Bosancicu ljubomorno cuvaju bos.
katolici i muslimani, dok se pravoslavci sluze srpskom cirilicom.
Kad je god. 1874. profesor Stojackovic, zeleci uvesti cirilicu medu
bos. katolike, ponudio fra Grgi Marticu, da postane »novi Kiril« i
da na njegov trosak stampa katolicki molitvenik za Bosnu, odbije to
fra Grgo. Mogao je dzabe dobiti cijelu nakladu molitvenika, ali on
to odbija, jer je bosancicu Stojackovic »i s k r e n u o na
obstojecu gradansku s r b s k u a z b uk u« (Jelenic, Izvori, 161).
Kad je bosancica uslijed neprakticnosti ustupila svoje mjesto
latinici, opet katolici i skoro svi muslimani prihvacaju latinicu, a
Srbi ostaju i dalje kod cirilice. Latinicom stampaju svoja djela
Bandulovic i Ancic, pisci XVII. stoljeca. Ali zato ona nema pristupa
u srpski tabor. Sto vise, pravoslavni vladika proklinje svoje
vjernike samo zato, sto su slali svoju djecu u Travniku u skolu
nekom Licaninu, koji ih je ucio i latinicu (Alaupovic, I. F. Jukic,
4
.
Naziv »c i r i l i c a« uobicajio se tek u XVI. stoljecu pise F.
Racki (Slov. pismo, 66). Prije toga zove se u nas obicno srpskim
pismom. I to je onda razlog, zasto se u sredovjecnoj Bosni neke
povelje ili pisma zovu srpskim.
6.U Bosni se govorilo samo srpskim jezikom.
Istina je, srpski se govorilo, to nitko ne nijece, jer su srpski i
hrvatski jedan te isti jezik. Onda pravo veli, tko kaze, da se u
Bosni uvijek govorilo samo hrvatski ili samo srpski, jer je to jedno
te isto.
Nego Dr. Glusac i prota Davidovic ne misle tako. Oni jezik podijele
na narjecja i nadu, da su samo cakavci pravi Hrvati, kajkavci neka
smjesa Srba i Slovenaca, a stokavci cisti Srbi. Jadna nam majka, tko
god od nas upita »Sto radis?« mjesto »ca radis?«, postade cistim
Srbinom, kao da si ga triput zaronio u srpsku bogojavljensku vodicu.
Nastupaju jos teze komplikacije: Hrvati su uzeli (drugi bezobzirniji
vele: ukrali) od Srba svoj knjizevni jezik, u Zagrebu se od Ilirskog
pokreta pocelo govoriti i pisati srpski, a prije Vuka Karadzica
nitko od Hrvata nije pisao stokavstinom. Posljedice svega toga za
Hrvate u Bosni upravo su katastrofalne: kako u njoj nema ni
kajkavaca ni cakavaca, a nije ih valjda osim najrjedjih iznimaka,
nikad ni bilo, ostade u Bosni sami, goli Srbin od tri vjere. Zadji u
po bijela dana sa svijecom od Broda do Trebinja i naci ces u Bosni
prije kakvog krokodila ili cak mamuta nego li Hrvata.
Kako se vidi, situacija postaje skrajnje napeta, samo jos trebaju
braca jedna drugoj predati ultimatume. Nego srecom nije stvar ni
opasna ni ozbiljna. Gg. senator i proto z a k a s n i l i su samo
sto godina sa svojim tvrdnjama. Uzajmili su ih iz »Kovcezica«
velikosrbina Vuka, koji jos 1836. pise clanak »S r b i s v i i s v
u d a«. Vuka i njegovu apsurdnu teoriju ostavili su svi ozbiljni
srpski filolozi od Danicica do Resetara. Samo je sada dva ozbiljna
gospodina izvlace ispod brda prasine i smeca, sve u interesu »nepristrasne
istorije« i »iskrenog sporazuma Srba i Hrvata«. Aferim, gospodo!
Da pocnemo odgovarati naopakim redom.
Niko od Hrvata da nije pisao stokavskim dijalektom sve do V u k a?
Cista istina, samo ako cemo zmireci gledati! Skoro cijela hrvatska
protureformatorska knjizevnost od XVI. stoljeca pa dalje pisana je
stokavski. Stokavstinu, i to slatku bosansku ikavicu, odabire za
opci knjizevni jezik isusovac B a r t u l K a s i c, Hrvat s Paga,
skoro 200 godina prije Vuka. J a k o v M i k a l j a (1600.1654.) u
predgovoru svog rjecnika »Blago jezika slovinskoga« istice, da je
opcem misljenju bosanski jezik najljepsi kao sto je u Italiji
toskanski. Stokavski je pisana d u b r o v a c k a lijepa knjiga,
ures cijele hrvatske literature, pa katol. vjerska k n j i z e v n o
s t B o s n e ponosne (Divkovic, Ancic, Bandulovic, Posilovic itd.),
pa duhovni proizvodi s l a v o n s k i h i znatnog dijela d a l m a
t i n s k i h knjizevnika. Smatra li g. prota Srbinom fra A n d r i
j u K a ci c a - M i o s i c a, pisca »Razgovora ugodnog naroda
slovinskog« (1756.), kad se hrvatsko pleme Kacica spominje 800
godina prije Vuka? Ili mozda fra F i l i p a G r a b o v c a,
Vrlicanina, koji je 1747. napisao jedrom stokavstinom »Cvit od
razgovora naroda i jezika ilirickoga ili r v a c k o g a«? A i
drugi pisci zovu svoj jezik cas ilirskim, cas slovinskim ili
bosanskim (kao npr. Kacic u »Korabljici«), cas opet hrvatskim,
smatrajuci sve te nazive i s t o v j e t n i m p o j m o v i m a. To
isto tvrdi i profesor praskog Karlova sveucilista, Dr. M. M u r k o:
»Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do
18. stoljeca, jer vec dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se
ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim« (Die
Redeutung der Reformation etc., Prag 1927., 106).
Srpsko ime u hrv. stokavskoj knjizevnosti od XVI. stoljeca pa dalje
skoro je potpuno nepoznato. Medutim se vec pokazuje tendencija, da
se npr. domace slavonsko narijecje nazove r a c k i m ili srpskim.
Antun Kanizlic,revoltiran ovim, ustaje na obranu slavnog jezika »ilirickog
ili slavonskog« i pise na nacin polemicara onoga vremena (Primoguci
i srdce nadvladajuci razlozi..., god. 1757., predgovor, str. 9):
»Buduci ja poceo od jezika ilirickoga govoriti, ako bi i hotio
mucati, ne mogu; da nikoji jezik nas zovu jezik racki. Prisise nam
porugu, vlasku ovu peracu, kojom valjalo bi takva usta otrti, da se
po koji nacin oprati mogadiahu sa svim Dunavom, po kojemu dovezose
se iduci s trbuhom za nasim kruhom.« Zatim izvodi ime Rac od potoka
Rase i veli da se mnogo Rasana ili Srbalja naselilo u Slavoniju. »Ne
donesose oni u svojih oprtacah slavonski slavni jezik, nego ga ovde
nadjose, buduci da su, i pod vladom calme, ne samo krstjani nego i
turska celjda u Slavoniji slavonski govorili.«
Sto je s kradjom srpske stokavstine za knjizevni jezik Hrvata?
U doba Ilirskog pokreta postaje zajednickim
knjizevnim jezikom Hrvata i Srba s t o k a v s k a i j e k a v s t i
n a. Vrlo dobro primjecuje Dr. A n t u n R a d i c, braneci Ivana
Mazuranica (»Hrv. knjizevni jezik« u Sabranim djelima XV.), da je
hrvatski knjizevni jezik star i da Ilirski pokret nije donio
Hrvatima knjizevnog jezika, nego ga je samo preporodio. Isti Radic,
ocjenjujuci u »Obzoru« Mareticevu »Gramatiku i stilistiku hrv. i
srp. knjiz. jezika«, pise, da je hrv. knjizevni jezik izgradjen na
hrvatskoj knjizevnosti od 400 godina natrag do danas. Jest, iz
posebnih obzira prema bogatoj dubrovackoj knjizevnosti, pisanoj
ijekavicom, odlucili su se Hrvati da usvoje ijekavicu za svoj
knjizevni jezik. Tako tvrdi i Dr. Murko. Dubrovcanin Zlataric »iz
tudjieh jezika u h r v a t s k i izlaze« tragediju Elektru i
pastirsku igru Ljubimira (Mleci, 1597.). H r v a t s k i m jezikom
nazivaju jezik svojih pjesama i ostalih djela Nikola Naljeskovic
(1510: 1586.), Ivan Vidali, Mavro Vetranic, Bernardin Pavlovic,
Vladislav Mencetic, Marko Bruerovic i drugi. Vidaliju je u poslanici
Nikoli Naljeskovicu god. 1564. »Dubrovnik grad svitli i slavni
zadosti... h r v a t s k i h kruna gradov...« Dubrovacki su
knjizevnici nazivali svoj jezik s l o v i n s k i m, r j e d j e
hrvatskim, a nikada srpskim.Zar onda da su Hrvati ukrali Srbima
knjizevni jezik, kad se odlucuju za ono narjecje, koje sami
pjesnici, koji na njemu pjevaju, zovu hrvatskim, a ne srpskim? Cudne
li logike!
Jos u doba Vukovo znatan dio Srba smatra ekavstinu srpskim
narjecjem, docim ijekavstina, a da o ikavstini i ne govorimo, drze
hrvatskim izgovorom. Tako Gavrilo Kovacevic 1818. stampa Kaicev »Razgovor
ugodni« ekavstinom, a u predgovoru veli, da je knjiga »po obrazu,
ukusu i glagolu serbskom ustrojena«. Stefan Rajic p r e v o d i na
»naprosto serpski jezik« (tj. ekavstinu) Reljkoviceva »Satira«,
a Jevta Popovic l827. Gunduliceva»Osmana«. Sam Vuk mora se god.
1815. u II. dijelu svoje »Srpske nar. pjesmarice« opravdavati,
zasto je pjesme zapisivao onako, kako ih je cuo: »...Da sam sve
napecatao hercegovacki (npr. djevojka, djeca, vidjeti itd.), onda bi
rekli Sremci (osobito varosani i varosanke): pa sta ovaj nama namece
h o r v a t s k i jezik.«
Ele, na kraju, ako su Hrvati ukrali svoj knjizevni jezik, ukrali su
stvar, koja je i prije njihova bila; ako su ga od Srba pozajmili,
pozajmili su nesto, sto je bilo i hrvatsko i srpsko, da i dalje
ostane i hrvatskim i srpskim.
Jos jednu rijec o narjecjima, osobito onim u Bosni.
Dok je jezik zajednicki, hrvatski i srpski, narjecja mogu biti ili
zajednicka, ako se njima sluze i Srbi i Hrvati, ili specificno
hrvatska odnosno specificno srpska, ako je doticni dijalekat u
upotrebi samo kod Hrvata ili samo kod Srba.
Glede cakavstine svi smo slozni, da je ona izrazito hrvatsko
narjecje. Glede stokavstine misljenja se razilaze. Ali sigurno je
to, da je ono doista i hrvatsko narjecje, kojim su govorili Hrvati u
raznim krajevima stare Hrvatske drzave. A ta je po Porfirogenetu i
drugim piscima, kako naprijed rekosmo, obuhvatala cio sjeverozapad
Bosne, a isto tako Slavoniju i dio Srijema. U tim krajevima
odvajkada govorilo se s t o k a v s k i pa je zato i stokavstina
hrvatski dijalekat istodobno kao sto je i srpski. Ako gg. Dr. Glusac
i Davidovic ne misle tako, onda neka dokazu, da se, recimo, oko
Livna, Jajca, Banje Luke i Vinkovaca nekad govorilo cakavski ili
kajkavski. Mogu to pokusati i trostrukim se znojem oznojiti, ali
dokazati ne mogu.
Vuk je u svom »Kovcezicu« (str. 17-19) utvrdio glavne tocke,u
kojim se cakavci razlikuju od s t o k a v a c a. Medu ostalim navodi
on, da cakavci glas d pretvaraju u j i skupinu st u sc.
Dr. Resetar (Der stokavische Dialekt, Wien 1907., c. 133-13
iznosi, da
se te jezicne osebine javljaju u Bosni samo kod muslimana i
katolika, a kod pravoslavnih nik a k o. Pravoslavci ne govore nigdje
krscen, prascajte, ognjisce, scap, scene osim ako su kao neznatna
manjina medu katolicima i muslimanima kao npr. u Livnu i pod
njihovim jezicnim uplivom. - Istotako katolici i muslimani u dosta
znatnoj mjeri, a pravoslavci nikada, mjesto mladji, medjas, tudji
govore mlaji, mejas, tuji. Resetar je to nasao u Travniku, Zepcu,
Zenici, Fojnici, Tesnju, Krupi, Sanskom Mostu, Rami, Jajcu, Bugojnu,
Jablanici, Mostaru, a za sarajevski muslimanski dijalekat stvar je i
onako poznata. Tu je pojavu zapazio Dr. Resetar takoder u
starobosanskim poveljama(spom.dj.,l5).Kod katolika i muslimana
biljezi Dr. Resetar takoder pojavu, da se dj ili c (cz) pretvara u
jd, sto kod pravoslavaca u cijelosti manjka (dojde, projde, najde,
ili dojti mjesto dodje, prodje, nadje, doci).
U sklopu jezicnog pitanja vrijedno je, barem letimice, obratiti
paznju i na naglasak u Bosni. Vec su J u k i c (Zemljopis Bosne, 14)
i S u n j i c (De vera orthographia, 42) opazili u nekim katolickim
krajevima kao u Kresevu i ravnoj Posavini od Samca do Brckog
akcenat, koji se mnogo razlikuje od stokavskog (knjizevnog) akcenta,
a vrlo se blizi cakavskom. S u r m i n (Rad J. A. 121, 197), a isto
tako i R e s e t a r opazili su, da je karakteristicni, starinski
naglasak (npr. junak, vode, kabulim, Mostar) medju stokavcima
najbolje sacuvan kod bosanskih muslimana (Sarajevo, Maglaj,
Jablanica), manje kod katolika, a kod pravoslavnih u Bosni nikako
(Die serbo-kroatische Betonung sudwestlicher Mundarten, c. 1315).
Taj akcenat kod muslimana seze iz doline Bosne na zapad do Uskoplja
i Jajca, a na istok do Tuzle i Brckog. Ne upustajuci se u tumacenje,
u cemu sve stoji taj stari akcenat, koji takoder prevladava u Boci
Kotorskoj i dijelu Crne Gore, iznosim zanimljivo misljenje Dr. R e s
e t a r a (spom. dje., 3), radi cega nije htio V u k da zabiljezi
taj posebni akcenat, premda ga je morao zapaziti. Za njega je to bio
cakavski i prema tomu hrvatski naglasak, pa nije htio bez teskog
razloga isticati, da se u Boci Kotorskoj, Crnoj Gori i znatnom
dijelu Bosne »na hrvatski nacin« naglasuje.
Osim toga dobro je imati na umu, da je vladarski dvor, vlastela i
narod sredovjecne Bosne govorio ikavskim narjecjem. Ikavica se siri
cijelom Bosnom od Foce i Drine, gdje na jednom »biligu« pise: »Usice
kamen vojvoda Miogos« pa do zapadnih granica Bosne, i od Dabra i
Stoca u Hercegovini, gdje zivi Stipan Miloradovic ili Viganj
Milosevic, koji u to »vrime« sluzi banu Stipanu i kralju Tvrtku«
pa do Save na sjeveru.
Danas govori ikavicom, jezikom stare Bosne, vecina bosanskih
muslimana i katolika. Od pravoslavnih Srba ne govori njom u Bosni
nitko, a izvan Bosne tek sacica pravoslavaca na donjoj Drini oko
Loznice. Medutim su oni bez sumnje potomci katolickih rudara,
doseljenih iz zapadnih krajeva, koji kasnije primise pravoslavlje
(vidi kod P a v l o v i c a: Sokolska nahija, Naselja srp. zem.,
knj. 26).
Tako ostaje neprijeporna cinjenica, da su bosanski katolici i
muslimani, radi ikavice, starog naglaska i promjena glasa od dj u j
ili jd te grupe st u sc, bezuvjetno jedna te ista jezicna skupina,
razlicita od one srpsko-pravoslavne. Jezik nije stvarala Austrija, i
on je najsigurniji dokaz starine i autohtonosti muslimana i katolika
u Bosni, kao i njihove nacionalne pripadnosti istom narodu. A taj je
narod hrvatski, jer je ikavica specificno hrvatsko narjecje.
Zanimljivo je t u m a c e n j e navedenih jezicnih osobina, koje
pokazuje narjecje bosanskih muslimana i katolika. Po Kopitaru,
Miklosicu i Vuku, uz koje je isprva pristajao Resetar i Belic, svi
ikavci su nekada bili cakavcima. Onaj stari naglasak, zamjena glasa
dj sa j i slicne pojave samo su o s t a c i c ak a v s t i n e
(Resetar, Der stokav. Dialekt, 13). Ako je to tako, ode sredovjecna
Bosna s kraljem, vlastelom i narodom u ciste Hrvate. Onda su i
danasnji bos: herc. muslimani i katolici Hrvati, jer s promjenom
cakavstine u stokavstinu, dakle jednog narjecja u drugo u granicama
istog jezika, nijesu valjda od Hrvata postali Kinezi.
Ako pak stoji novija teorija Dr. Resetara, da su i ikavci, pa i s
onim navodnim ostacima cakavstine, bili od pocetka pravi stokavci,
onda pada druga osnovna teza Dr. Glusca i drugova: bilo je od
pocetka Hrvata stokavaca, barem po nekim krajevima danasnje Bosne i
Slavonije. Tim se istim srusi prica o stokavstini kao iskljucivo
srpskom narjecju. Zato stokavac ne znaci isto sto i Srbin. I tako,
recimo g. proto Davidovic, mora milostivo dopustiti, d a s u i m n o
g i H r v a t i s t o k a v c i, a stokavstina da je jednako
hrvatski kao i srpski dijalekat, i I i a k o t o n e c e, onda mora
priznati, da je Bosna u davnoj starini bila cakavska tj. h r v a t s
k a. Opasni dokazi izvjesne velikosrpske gospode rasplinuse se u dim
i havu, iz kojih su i bili izgradeni...
7. Bez trunka bratske ljubavi i finoce nanose gg. Dr. Glusac i
Davidovic krupne uvrede Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a sve uime
»nepristrasne historije«. »Austro-Ugarska je iz svojih razloga
stvorila
Hrvate u Bosni i Hercegovini. To je naglasio i nas veliki historicar
St. Stanojevic (Istorija Srp. naroda, III. izd., str. 381 )«,
fantazira proto Davidovic posudjujuci svoju mudrost od senatora Dr.
Glusca to vise, hrvatska djeca u Bosni i Hercegovini, imala su
priliku, da u jednoj skolskoj knjizi (St. Stanojevic, Istorija
srpskog naroda, str. 79) citaju i ovu »istorijsku istinu«: »Strepeci
od Srba... austrijska je vlada pocela u Bosni stvarati Hrvate od
tamosnjeg katolickog elementa«. A akademik Ljubomir Stojanovic drzi
javno predavanje god. 1920. u Beogradu i veli: »Medju bos.
muslimanima javljaju se i Muhamedanci Hrvati, ali to su politicki
spekulanti, koje je kao i svako nase zlo stvorila Austrija«. Hrvati
vladaju Bosnom jos u doba kralja Kresimira; preko trecina bos.
teritorija pripadala je direktno Hrvatskoj drzavi za vrijeme
bosanske samostalnosti (XIII. i XIV. vijek), kad Austrije ni na
svijetu nije bilo. A ipak smo krivi, sto smo zivi. U ocima izvjesnih
srpskih sovena, koji se kriju za parolu iskrenog jugoslavenskog
bratstva, ostat ce Hrvati Herceg-Bosne crnozuti elementi, nezakoniti
porod neprijatelja srpskog naroda, odrodjeni i izrodeni Srbi. Hvala
im na bratskim izjavama ljubavi!
Da li je hrvatsko ime uopce bilo poznato u Bosni prije crnozute
Austrije?
Mi ne tvrdimo, da je hrvatska narodna svijest u Bosni bila u narodu
jaka i rasirena. Ona je bila iskra pod pepelom, koja je u podesan
cas mogla planuti i planula je, hvala Bogu, tako da je obuhvatila
sve domace bosanske katolike bez iznimke i velik dio muslimana.
Obuhvatila ih je i srca im raspalila, da ni svi »krupni historijski
razlozi« jednog Dr. Glusca i Davidovica nece nikada tu cinjenicu
moci oslabiti, a kamo li izbrisati.
Vratimo se na pitanje tragova hrvatske svijesti u Bosni prije
crnozute Okupacije. O hrvatskom imenu kod muslimana, o tome, kako su
oni svoj jezik i zemlju nazivali hrvatskim, a sebe same Hrvatima,
vec smo prije govorili. Spominjali smo i turske pisce, jednog Aalija
i Evliju Celebiju, koji su u bosanskim muslimanima gledali ljude
hrvatskoga roda i plemena. A sada nek bude rijec o bosanskim
katolicima.
God. 1637. stampao je Sarajlija Augustin Vlastelinovic pjesmicu u
cast svog rodjaka biskupa fra Jeronima Lucica iz Brgula kod Varesa,
u kojoj se nalaze ovi stihovi:
»Jos otkad banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo hercesko gospodstvo,
Moguce vladarstvo kralja bosanskoga
Zat(a)r se hrabrenstvo p u k a h a r v a t s k o g a...«
Pod puk hrvatski broji Vlastelinovic ne samo Hrvatsku, vec i
Hercegovinu i Bosansko kraljevstvo.
Stari bosanski ljetopisac fra Nikola Lasvanin, rodom od Travnika,
biljezi u svojoj kronici, da je »Rama u gornjoj hrvatskoj
zemlji,koja se sada Bosna imenuje« (Jelenic, Kultura i bos. fraj.,
I., 72). Isti biljezi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare
Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podloziti
i uzeti od njih silom vjerski porez. Medjutim se domaci narod
junacki oprije i razori cak i mescemu. Lasvanin o tom veli:
Navalise Hrvacani i njihove mlade zene,
S palicama i s kamenjem...«
(Jelenic, spom. dj., I., 193).
Bosnjaci-katolici u Livnu po Lasvaninu su Hrvacani, Hrvati.
Clan sutjeskog manastira Benic veseli se, sto »grad Osijek Turci
ostavise i n a s i ga H r v a t i uzese« (Jelenic, Spom. djelo,
II., 165). U sarajevskom muzeju cuvaju se »Pistule i Evandelja... h
r v a t s k i m jezikom stumacene«, stampane u Mlecima 1589., koje
su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenic, spom. dj., II.,
164).
Fra Lovro Sitovic, rodom iz Ljubuskog, stampa 1727. u Mlecima svoju
»Pismu od pakla« i slaze u »h r v a t s k i jezik i pivanje«. On
veli za svoju pjesmu:
»Vazda zelim, da budem pivana
Krscanskom dragomu narodu,
Ki po svitu joste zivi gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore h r v a t s k i m jezikom.<<
Cetrnaest godina ranije (1713.) stampa Sitovic svoju Gramatiku
latinsko-ilirsku. U uvodu pise citatelju: »Jur je tebi ocito, da
drugi narodi, to jest Francuzi, Spanjolci, Italijanci, Nimci, Ungari
etc. lasnje nauce gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni stampaju
gramatike u svoje vlastite jezike istomacene«. U njegovoj gramatici
spominje se »konjugacija verbah hrvatskih« kao i izvjesne »rike
hrvatske zemlje«.
Svoj jezik zovu h r v a t s k i m fra Marijan Lekusic iz Mostara (»Bogoljubna
razmisljanja«, Mleci 1730.), fra Filip Lastric iz Ocevja kod
Varesa, historicar Bosne Srebrene (1700: 1783.), glasoviti
propovjednik fra Jeronim Filipovic, rodom iz Rame. A ne smijemo
zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavica (1579: 1639.).
Djed mu je iz Bosne preselio u Sibenik. Ivan je god. 1627. stampao
»Iztumacenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina
prineseno u j e z i k h r v a t s k i«. On takoder prevodi »Zivot
Margarite, bl. divice« u »h r v a t s k i j e z i k«. Pjesmu »Zivot
Magdalene od knezov Zirova plemena Budrisica« pocinje rijecima:
»H r v a t i c e divice u zemlji h r v a t s k o j,
Mlade udovice u kuci domacoj...«
U XIX. stoljecu hrvatska misao sve vise jaca, osobito u redovima
bosanskih franjevaca. Fra Martin Nedic, Tolisanin, u svom »Razgovoru
vilah Ilirkinjah u pramalitje god. 1841.« glavno mjesto dodjeljuje
v i I i H r v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmasila i
koja im predsijeda. Ona poziva sve vile u pomoc Bosni, koju treba
osloboditi (Jelenic, Spom. dj., II., 171 ).
Dopisnik iz Bosne, ocito franjevac, pise u »Novinama
dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim« od 23. V. 1848. o prilikama u
Bosni. Po njemu narod »b o s an s k o - h r v a t s k i« pisti i
jadikuje u okovima ropstva. Zbor bosanskih franjevackih klerika u
Djakovu zakljucuje 1855., da se njegovi clanovi imaju usavrsavati »u
narodnom h r v a t s k o m i u latinskom jeziku te inih potrebitih
nauci«. Zbor odlucuje, da ce kupovati »same knjige latinskim i h r
v a t s k i m jezikom pisane«. A kad je zbor preselio u Ostrogon u
Madarsku (1876.), doskora preinaci pravila po kojima je, medu
ostalim, svrha zbora, da se mladez »usposobi i usavrsi u potrebitih
bogoslovnih i svjetskih znanosti, osobito u hrvatskoj knjizevnosti«(Jelenic,
spom. dj., II., 210-211 ).
Fra Mato Mikic, pisac sredinom XIX. stoljeca, zove bosancicu»bosanskim-hrvatskim
p i s m o m«. Poslije 1848. svud se Bosnom kroz vise godina ori
pjev: »Do dva, do tri dana, - Eto nama J e l a c i c a bana«
(Spom. dj., II, 211). Poletni fra Grgo Martic pjeva uz lijes biskupa
Sunjica g. 1860.:
»Tesko domu bez ljubavi bratske,
Koi Bosni bez zemlje Hrvatske«.
(Jelenic, spom. dj., II., 212).
Opisujuci godinu 1866. i srpske pretenzije na Bosnu, veli Martic, »da
se H r v a t i u Bosni svog imena odreci nece« (Jelenic, spom. dj.,
II, 213).
Jukic spominje, da se katolici u dolini Focanke kod Dervente zovu H
r v a c a n i m a. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko
Gradacca i Modrice.
Tomo Herkalovic, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, pise
clanak »Srbi i Hrvati u Bosni«. (Obzor, 1911., br. 78 od 19. II.).
On veli, da je turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova
oba imena, pa nastavlja: »Dok su se zvali medjusobno inteligentniji
pravoslavni »Srbi«, a inteligentniji rimokatolici »Hrvati«,
dotle se zvase vani uopce pravoslavni »Vlasi, Riscani i Erkaci«, a
rimokatolici »Katolici, Sokci«, sluzbeno se zvase pravoslavni »Rum«,
a rimokatolik »Katolik«. Dolaskom valije Topal Osman-pase pritisak
je popustio, a propaganda i srpskog i hrvatskog imena ozivjela.
S navodima Herkalovica slaze se i ono, sto pise fra Grgo Martic
(Zapamcenja, 43); da se za Topal Osmanpase »srpstvo istom tada na
sav mah razmahalo«. Neki bi htjeli od fra Grge silom Srbina
napraviti.
A taj navodni Srbin, kad je pred njim i drugim clanovima
poklonstvene deputacije god. 1878. neki starac pravoslavac na
Zmijanju izjavio, da je »ovo srpska zemlja«, pise: »A ja zubima
grizem i pljuvacku zderem«, valjda ne od dragosti (Zapamcenja,
113).
Ustaska ceta fra Stipe Krese i Fabe Sucica bori se u livanjskim
planinama pod h r v a t s k o m zastavom. Hrvatsku zastavu unosi u
Livno pred ustasama barjaktar ustasa Marko Peric Cuncan nakon ulaska
austrijske vojske (1878.). U posjedu smo originalnog pozdravnog
govora fra Filipa Jazve, koji je pod Prologom 1878. pozdravio
generala Cikosa i njegovu vojsku pod h r v a t s k o m z a s t a v o
m. On je medu ostalim rekao: »Ova zastava trobojna znak je
sjedinjenja s ostalom bracom H r v a t i m a; pocast izrazuje
dohodecoj vojsci...« Isto tako i fra Andjeo Curic, koji je
vlastodrscima govorio, da je on H r v a t i ovo H r v at s k i n a r
o d. A borbe Don Ivana Musica i njegovih ustasa u Hercegovini pod
hrvatskom zastavom vec smo prije spominjali.
Sve je ovo bilo prije Austrije. A ipak Vlatko Bogicevic (B. i H.
srpske su zemlje po krvi i jeziku, str. 27) junacki tvrdi: >
 o
okupacije se nije znalo za hrvatsko ime u B. i H.; a ako bi ga ko
nasao u nasim bos.-herc. starim pisanim spomenicima, da oznacava
Bosance i Hercegovce, ja bih mu dao, da mi obadva oka iskopa...«
Nego junacka majka place. Ona bi i nad svojim Vlatkom ili Dr. Vasom
zaplakala, kad bi ga ugledala, gdje on corav ili barem na jedno uho
culast naokolo hoda. Samo nek bude miran, necemo se ipak sluziti
pravom, koje nam je dao.
Na koncu jednu rijec i o prigovoru: Austrija je stvorila Hrvate u
Bosni.
Lijepo, samo je onda Austrija morala biti glupa kao noc. Preko pola
vremena svoje vladavine u Bosni, austrijski rezim zabranjivao je i
progonio hrvatsko ime i zastavu, zatvarao, globio i premjestao i
one, koji su se kao Hrvati isticali. Na teske jade, iza bezbrojnih
molbi i podnesaka, da se dozvoli hrvatsko ime i hrvatska zastava
hrvatskim drustvima u Bosni, iza mnogih prijetnji i odbionica, istom
1900. uspijeva »Trebevicu« u Sarajevu dobiti dozvolu posvete svoje
drustvene, hrvatske zastave. A iza njega, kad je led vec bio
probijen, opet uz borbe i natezanja, prodire »Hrvoje«, »Vlasic«
i druga hrvatska drustva sa svojim zahtjevima. Prije toga bilo je
sto jada i kijameta. Hrvatsko ime, hrvatska zastava, hrvatski
politicki rad bio je od okupatorskih vlasti najstroze zabranjen. U
»Napretkovoj« kulturno-historijskoj zbirci cuva se dragocjen
materijal o tome, kako je Austrija »stvarala Hrvate«. Sacuvana je
pjesma Marka Seselja iz Mostara u cast »hrvatskog Omira fra Grge
Martica«. Austrijska cenzura od 13. I. 1895. (potpisan Lindes)
kriza rijec »hrvatskog« i mece »nasega«, a isto tako i dalje,
kad pjesmica govori o »rodu i grudi hrvatskoj«. Hrvatsko ime
smatralo se u austrijskoj Bosni smrtnim grijehom bas u vrijeme, dok
je po Stanojevicu et comp. Austrija u Bosni stvarala Hrvate. - God.
1886. zatvorio je okruznik u Mostaru Sauerwald veci broj ljudi, jer
su se javno priznavali Hrvatima, a zandari su na najsuroviji nacin
trazili hrvatske trobojnice u njedrima zena i kceri uhapsenika.
Sauerwald govori zeni Marka Seselja, Delfi rod. Mihajlovic-Konjevod
o njezinu muzu: »On je zatvoren, sto kaze da je Hrvat, ali ovdje ne
smije biti Hrvata, vec se moramo zvati Bosnjacima«. Nato ce mu
Delfa: »Sto smo mi krivi, sto smo Hrvati? Onda i mene zatvorite,
jer sam i ja Hrvatica!« To donosi list >>Napredak« 1932.,
br. 10, str. 12
, a cenzor
diktature iz posebnog pijeteta prema pokojnoj Austriji taj odlomak
plijeni!
Jest, u prvo vrijeme je Austrija forsirala ime i narodnost bosansku.
Ali malo je mozga za to potrebno, da se uvidi, da je to cinila
jednako protiv Hrvata kao i protiv Srba. Tim se sigurno nije
stvaralo hrvatstvo, nego gusilo, a ako Davidovic, Glusac i drugi
hoce da u tom vide »stvaranje hrvatstva«, halal im vjera! Usprkos
Austrije i protiv nje ipak se u Bosni sirila hrvatska misao jednako
kao i srpska. Zar je mozda zasluga Austrije, sto se ono 41 mjesto u
Bosni, koje nosi oznaku »pravoslavno«, »riscansko« ili »hristijansko«
(npr. Pravoslavna Zelinja) prema sluzbenim Rezultatima popisa
stanovnistva od 1. V. 1885. vec za 10 godina pretvorilo u »srpsko«
(npr. Srpska Zelinja) u istim Rezultatima popisa od 22. Iv. 1895.?
Ludost bi bila to pripisati Austriji, sto se to u doba njezine vlade
dogodilo. Isto tako je ludost njoj pripisivati sirenje hrvatstva,
kad bas austrijske vlasti u svojoj crnoj knjizi, na prvim stranicama
svojih policijskih albuma drze sliku Dr. Ante Starcevica, politickog
vode Hrvata. Njemu i njegovim zastupnicima zabranjen je pristup u
Bosnu pod prijetnjom uhicenja i supiranja, a slicno i pravaskim
novinama. Bas se Austrija morala najesti ludih gljiva, kad ne da u
Bosnu covjeku, koji bi joj najvise mogao pomoci u »stvaranju Hrvata«
u Bosni!
Ako su se bosanski Hrvati, koji vecim dijelom nijesu imali dosta
razvijene nacionalne svijesti, postepeno sve vise u hrvatskom smislu
osvjescivali, bilo to u doba Austrije ili kasnije u doba »Obznane«
i batinaskih, protuhrvatskih rezima, nije to djelo ni Austrije, ni
Pasic-Pribiceviceva rezima, ni kundaka Boze Maksimovica, ni cizme
Petra Zivkovica. To je naravni proces, koji se mogao i morao
izvrsiti. Zasto se npr.
nijesu bosanski Hrvati nikada nacionalizirali kao Srbi, nego uvijek
kao Hrvati? Zato jer se na divlju jabuku moze nakalemiti samo pitoma
jabukova grancica, da se ona primi. A javas-posao je jabuku
kruskovim kalemom kalemiti. Kalem ce uvenuti, a od jabuke nikad
kruske i od Srba nikad Hrvata, pa makar to sto puta i Austrija
forsirala!
Bosna i Hercegovina cine karakteristican trokut, na cijim se
vrhovima nalaze Kladusa, Raca i Sutorina, a uglove im ispunjavaju
cazinski, bijeljinski i trebinjski kotar. Sa dvije strane zagrlila
je Hrvatska Bosnu kao majka kcerku. S trece strane, sa istoka,
granici ona sa Srbijom. Da je granica Hrvatske od starine bila na
Uni, a Bosna i Hercegovina oduvijek srpske zemlje, bila bi Hrvatska
geopoliticka nemogucnost, jedna pijavica od Kotora do Srijema, jedan
covjek, koji ima samo glavu i noge, a trupa nema. A takvi Ijudi ne
zive, niti su ikada zivjeli. Isto tako ni takve drzave nijesu mogle
nikad dulje opstojati, a Hrvatska je opstojala stoljecima. Vec
odatle je jasno, da je Bosna bila hrvatska, a mi smo to pokazali i u
kratkom osvrtu na njezinu historiju. Autohtono, starosjedilacko
stanovnistvo Bosne cine bosanski muslimani i katolici, a od
pravoslavnih tek manji dio, i to samo na istoku zemlje. Bosanski
muslimani i katolici hrvatske su krvi i plemena, pravi, korjeniti
Hrvati. Hrvatska svijest, koja je nekad pod pepelom bila zapretana,
sve zivlje plamti i sve dublje prozima dusu bosanskih Hrvata. Utrnut
je ne moze ni bura, ni oluja, ni orkan, a kamo li sitnicavo puhanje
po novinama i brosurama iz mijeha nekih senatora i prota. Ugasit je
ne moze, ali moze samo jos jace raspiriti, da zaplamsa u punom svom
sjaju.
U ovoj historijskoj raspraviti hotimice nijesmo htjeli ulaziti u
statistike. Ali razna piskarala, koja o
Bosni po »Srpskom glasu« pisu clanke s toliko neznanja i izvrtanja
cinjenica, sile nas i na to. Tako jedan uceni pisac nalazi u Bosni
samo tri kotara s hrvatskom vecinom. Za njega nije hrvatski ni
Tomislav-grad - ako uzmemo u racun samo katolike Hrvate - sa 4%
pravoslavaca i 89% katolika, ni Mostar (grad i selo zajedno 15.3%
pravoslavnih; na selu blizu 80% katolika), ni Fojnica sa 2.2%
pravoslavnih i 63.5% katolika, ni Prozor sa 0.4% pravoslavnih Srba.
Na samoj granici banovine Hrvatske leze kotarevi, u kojim su
pravoslavni Srbi tek slaba manjina (Visoko 21.9%, Zepce 24.2%,
Zenica 18.2%), prema Hrvatima muslimanske i katolicke vjere, a samih
katolika ima tu uvijek vise nego pravoslavaca. A konacno ni
muslimani nisu maloljetna djeca ili nacionalne manjine, da neki s
njima tako postupaju. - Uzbunio se i jedan visokopreosvesteni
gospodin s pricom, o dzepu svoje crne rize. U Bosni ima preko
milijun i po Hrvata muslimana i katolika (880.000 muslimana i
650.000 katolika po novim vjerskim statistikama), a
visokopreosvesteni zapinje za 800.000 pravoslavnih Srba, koji se
sada nalaze u Hrvatskoj, kao da to nije ista drzava. U svakom
slucaju, njemu na utjehu, bit ce veci procenat Hrvata u banovini
Hrvatskoj nego li Srba u banovini Srbiji.
Da zavrsimo. Iznijeli smo nase razloge i dokaze protivnoj stranci,
samo se bojimo, da je ututanj gluhu saptati i coravu namigivati. Pa
dobro, a tko su izvjesna gospoda toliko uvjerena u snagu argumenata
Dr. Glusca i prote Davidovica o srpstvu bosanskih muslimana i
katolika, neka se pobrinu, da taj narod Bosne javno i slobodno
progovori, sto je i cim se osjeca. Onda, kad oni progovore, kad se
iz njih cuje glasnjihova uvjerenja, njihove krvi i povijesti, past
ce u prah kabinetske teorije i prazni argumenti o srpstvu
bosansko-hercegovackih Hrvata katolicke i muslimanske vjere.
Nova Tiskara, Vrcek i dr.- Sarajevo 1940.
|
referendum.8k.com
