|
Radi shvaćanja uzroka čestih nesporazuma među Hrvatima, ali i Hrvata s
Bošnjacima, o
Bosanskoj Posavini u ratnom vrtlogu, treba rasvijetliti predmet sustavne
špekulacije koja je na djelu skoro devet punih godina. Bosanska Posavina.
Prekrasan ravničarski kraj između Save na sjeveru i bosanskih planina na
jugu, svojevremeno je bio naseljen isključivo Hrvatima, da bi mu mešetari
kroz nemirnu povijest prvo za susjede "darivali" doseljene Srbe, potom od
dijela Hrvatskog etničkog korpusa stvarali Hrvate-muslimane pa Muslimane, i
na koncu su, odlukom Alije Izetbegovića, aktualni Bošnjaci.
Sredinom 1991 godine, tijekom srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku,
stanje u Posavini se očekivano zakompliciralo. Srbi su krenuli sa osnivanjem
svojih "SAO općina" odnosno stvaranju paralelnih institucija vlasti na tom
prostoru. Po tom scenariju slijedila su "događanja" srpskog naroda u
režiji SDS-a u Derventi, Brodu, Modriči, Brčkom, Odžaku, Šamcu, Orašju i
drugim manjim mjestima.
Poučeni primjerom iz Republike Hrvatske, Hrvati su dobro znali što im se
sprema i samoorganiziranjem su se pripremali za obranu svojih domova, mjesta
u kojima su živjeli, te ukupnog prostora Posavine na kojemu su obitavali. U
tom se samoorganiziranju Hrvatima pridružio i jedan dio Muslimana, no o
tomu kasnije.
U prvoj fazi sukoba koji su izbili u travnju 1992. godine,
samoorganizirane naoružane skupine -- na brzinu ustrojene u brigade
HVO-a --, uz pomoć su postrojbi HV-a uspjele odvratiti srpskoga agresora
te stabilizirati crte bojišnice. Početni su uspjesi bili kratka vijeka.
Srpske postrojbe predvođene tzv. J(N)A i raznim četničkim militantnim
skupinama krenule su početkom svibnja u odlučujuću bitku za Bosansku
Posavinu, žilu
kucavicu od presudne važnosti za pobunjenička srpska područja u Hrvatskoj
i četnička uporišta u zapadnim dijelovima tadašnje Republike Bosne i
Hercegovine.
Na 7. svibnja 1992. godine dolazi do pada Brčkog u srpske ruke. Način na
koji je Brčko palo u srpske ruke posebno je zanimljiv. Tijekom noći šesti na
sedmi svibnja Srbi su probili crtu bojišnice na uporištu koje su osiguravali
Muslimani, i tako neutralizirali hrvatsku crtu obrane i omogućili upad
"arkanovaca" u grad Brčko. Nakon toga je u gradu zavladala panika i sveopći
metež. Kad su civili iz Brčkog bježali preko mosta u Gunju, na stranu pod
hrvatskim nadzorom, vojnici J(N)A digli su most u zrak, i to u trenutku kad
je most bio prepun civila. Haški istražitelji uopće ne istražuju niti igdje
spominju ovaj "slučaj, detalj iz vojne "etike" J(N)A.
Unatoč brojčanoj i inoj premoći srpskih postrojbi, krajevi južno od Brčkog,
naseljeni hrvatskim pučanstvom, uspjeli su obraniti se. Crta hrvatske obrane
uspostavljena je na Boderištu, i kroz cijeli se rat održala pred srpskim
napadima, postavši simbolom obrane Hrvata Posavine od srpskog agresora.
Nakon pada Brčkog i pokolja koga su "arkanovci" tamo izvršili, muslimansko
političko vodstvo s Alijom Izetbegovićem konačno je shvatilo da se rat ne
može izbjeći, da J(N)A ipak nije "naša vojska" kako su javljali iz tog
vodstva za agresije na RH. I da ih Srbi ne žele za saveznike, te da
saveznike valja tražiti nekoga drugog. Događanja na terenu su
Izetbegovića prisilila da Srbima okrene leđa. On to ne bi nikada učinio da
su Srbi imali malo više takta. Srpska mržnja muslimana pokazala se moćnijom
od velikosrpskih apetita, unatoč tomu sto se Izetbegovic nudio: za srpskog
je spaljivanja hrvatskog sela Ravno u istočnoj Hercegovini, rujna 1991.
godine, Izetbegovic poručio muslimanima: "Nije ovo naš rat"!?
Ako ga jači nije želio za saveznika, Alija se morao prikloniti slabijem,
kao sto će sličnom logikom kasnije otimati od slabije za rat opremljena
naroda ako se ne može oduprijeti osvajanju od opremljenijega. Radi se,
jasno, u obadva slučaja o hrvatskom narodu. Barem do narednog miješanja
karata, nazovi saveznika.
U Posavini, a poglavito u selima oko Bosanskog Broda, Dervente, Orašja i
Šamca bilo je iznimno dobrih vojnika i jako dobrih samoorganiziranih manjih
skupina, ali je više zapovjedništvo bilo vrlo neučinkovito. Te skupine
tvorili su
uglavnom Hrvati i vrlo mali broj Muslimana. Dobar dio Hrvata već je imao
zavidno vojničko iskustvo stečeno na ratištima u Hrvatskoj, međutim
ponašanje najvećeg dijela Muslimana bilo je u najmanju ruku čudno.
Većina ih se ponašala kao da se hrvatska vojska mora boriti za njih.
Negdje su nažalost i uspijevali nametnuti tu nelogičnost, ali negdje i ne.
Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih skupina koje su
pripadale raznim naoružanim grupacijama od oružanih skupina pod nadzorom
SDA, Teritorijalne obrane, pa do Patriotske lige i HOS-a počeli su putem
raznih emisara ostvarivati kontakte sa muslimanskim vojnim i političkim
vodstvom u Sarajevu. Kao rezultat tih kontakata produbila su se muslimanska
nastojanja o čuvanju svojih kuća i sela uz širenje parole "pustit
ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i
preuzeti kontrolu". Naoružavali su se na razne načine ali u konačnoj
"bilanci", najveći se broj muslimana naoružao u postrojbama HVO-a i HOS-a,
da bi nakon toga sa naoružanjem i opremom prelazio u postrojbe Patriotske
lige i kasnije Armije BiH. Jedan
manji dio naoružala je SDA a u taj proces su se kasnije uključile i
međunarodne "humanitarne" organizacije, najčešće iz islamskih zemalja
ali i one iz sfere anglo-saksonskog utjecaja.
Najveći problem Hrvata na prostoru Posavine, uz slabu vojničku
organiziranost i nepostojanje vojne doktrine, bila je činjenica da su se
nalazili na srpskom strateškom pravcu koji je bio od iznimne važnosti za
osvajačke pohode Slobodana Miloševića. Naime, taj je pravac bio jedina spona
Srbije sa Banja lukom, Kninom,
Okučanima, Drvarom i ostalim središtima velikosrpske "pobune" zapadno od
toka rijeke Bosne i rijeke Neretve. Srbi znači nisu imali puno izbora:
obraniti koridor prema Banja luci i Kninu ili već u prvoj ozbiljnijoj bitci
izgubiti rat i dopustiti uništenje sna o "Velikoj Srbiji".
Odsudna bitka za Posavinu je znači morala, što se Srba tiče započeti što
prije, kako bi bila iskorištena nadmoć u ljudstvu, vojnoj educiranosti, i
tvarnim
sredstvima. Zapovjednik obrane Posavine general Petar Stipetić izvršio je
prosudbu te
donio odluku o obrani. Sudeći po onome što se kasnije događalo, Stipetić je
našao stratešku važnost u obrani Bosanskog broda. Međutim, taktika kojom je
to provodio dovodi u pitanje ciljeve za kojim se vodio. Najbolje opremljene
i operativno spremnije postrojbe HV-a rasporedio je u dubinu prostora
prema Derventi. A najlošije brigade sastavljene uglavnom od prisilno
mobiliziranih prognanika iz drugih dijelova Posavine, rasporedio je na
bokove obrane uz rijeku Savu, i upravo na tom mjestu Srbi su i probili
crtu obrane Bosanskog Broda, ušavši skoro nesmetano asfaltnim putom uz
rijeku Savu prema rafineriji, koja je u ratu predstavljala strateški objekt.
Tako su Srbi u polu-okruženje doveli cijele postrojbe koje su bile
raspoređene u dubini.
Pošto su prisilno unovačeni branitelji pobjegli, a svježih kvalitetnih
postrojbi u pripremi jednostavno nije bilo, jer ih zapovjednik bojišnice
general Stipetić držao s onu stranu Save u Hrvatskoj, izdao je zapovijed
da se povuku postrojbe iz dubine bojišnice.
Srbi ovoga puta nisu pogriješili kao u Vukovaru. Prišli su u neposrednu
blizinu mosta na Savi ali su odustali od potpunog opkoljavanja. Tako su
izbjegli borbu s najsposobnijim hrvatskim postrojbama, i žrtve kakve su
imali u Vukovaru.
Srpsko topništvo je imalo zadaću djelovati samo po postrojbama koje
bi pokušale iz Hrvatske ući u Bosanski Brod te topnička uporišta HV-a na
hrvatskoj strani Save ali na postrojbe u povlačenju nisu jače djelovali.
Kad se glavnina Hrvatskih postrojbi povukla, Srbi su dali srušiti most
na Savi sa svoje strane.
Oko 300 hrvatskih vojnika koji nisu na vrijeme dobili zapovijed o
povlačenju ostalo je u okruženju i tek su nakon tri dana uspjeli preplivati
Savu. Dio domicilnih vojnih snaga prebacio se na slobodni prostor Orašja i
Domaljevca a drugi dio, nezainteresiran za dalje borbe izbjegao je sa svojim
obiteljima na drugu stranu Save, i potražio smještaj u Hrvatskoj. Upravo je
taj dio obrane kasnije postao najveći generator širenja hrvatskog
razdora, defetizma, panike i "praznih priča" o "prodaji" Bosanske
Posavine.
Da su kojim slučajem ti "uvojačeni prognanici" ostali braniti Bosanski
Brod i Posavinu te da nisu bježali, Brod se ne bi olako "prodao", kao ni
Posavina naravno. I Orašje i Domaljevac bili bi najvjerojatnije "prodani"
da su branitelji Orašja poslušali Muslimane i nekom drugom prepustili
obranu, a sa svojim obiteljima krenuli tražiti spas na drugoj strani Save.
Ovdje se ipak nameće pitanje profesionalnog ratovanja. Zbog čega je
general Stipetić najlošije postrojbe rasporedio na bokove obrane uz rijeku
Savu a postrojbe koje su se nalazile u pripremi držao u Hrvatskoj a ne
kilometar dva iza prve crte bojišnice?
To će imati odgovoriti hrvatskom narodu kad-tad. Vjerojatno će general
Stipetić opet posegnuti za predsjednikom Tuđmanom: "mrtva usta ne govore", a
k tomu, optuživati predsjednika Tuđmana za grijehe od razine mjesne
zajednice do određenih ministarstava postao je trend koji jamci podobnost
pred Stipeticevim "Vrhovnim komandantom" Stipom Mesićem.
To ne će proći, jer Stipetićeva poslušnost predsjedniku Tuđmanu ocrtava se u
u današnjoj destrukciji svih vrijednosti iz razdoblja njegova državništva,
do razbijanja obrambene moći hrvatske države, rušenja temeljnih postavki na
kojima je izgrađena pobjednička Hrvatska vojska, itd.
Dakle, zašto je general Stipetic izdao spomenute zapovijedi nakon kojih je
pala Bosanska Posavina. Doktrina izučena na visokim vojnim akademijama
J(N)A, ili mu je netko šapnuo poteze koji povući na tim prostorima. Uistinu
predsjednik Tudjman!? Tko zapravo.
|
referendum.8k.com
