|
Sveučilište
kao jedna od karijatida
nacionalne
duhovnosti
Kultura
shvaćena u širem smislu, dakle uključujući posebice znanost i školstvo,
mora biti ne samo činitelj povezivanja i očuvanja nacionalnoga i
kulturnoga identiteta nego jedan od temelja opstojnosti hrvatskog naroda u
Bosni i Hercegovini. Posebice značajnu ulogu u tome imaju višeškolske
institucije odnosno sveučilišta kao izvori znanosti i visokog školstva.
Opće je poznato da sveučilišta nisu samo izvorišta znanosti i visokog
školstva već su njihove uloge i zadaće mnogo veće i šire. Sveučilišta
uz sve to predstavljaju i karijatide nacionalne duhovnosti.
Posredovanjem
općih znanja i znavstvenim istraživanjima sveučilišta osvjetljavaju
tragove nacionalne povijesti i projiciraju nacionalnu budućnost. Zorno to
pokazuje i povijest europskih naroda i najstarijih svjetskih sveučilišta
koja su nikla upravo u Europi.
Prva
je visoka škola u Bosni i Hercegovini bila Vrhbosanska teologija,
utemeljena u Sarajevu 1890 godine, a malo potom prva je mostarska visoka
škola franjevačka teologija, utemeljena 1895 godine, a koja je na određen
način duhovna preteča današnjeg Sveučilišta u Mostaru, koje se svojom
kratkom poviješću i dugom prošlošću diči, pokazujući da opstojnošću
i razvitkom svoga visokoga školstva i danas Hrvati svoj obrazovni i
znanstveni temelj zasnivaju na umu i razumu, školovanju i znanju.
Uostalom,
hrvatski znanstvenici dali su svoj osobit prinos razvoju Bosne i
Hercegovine, posebice znanosti, čak i neizmjerno više od udjela našeg
naroda u ukupnom pučanstvu Bosne i Hercegovine. Pohvalno je, zar ne, što
su osnivači mnogih svijetovnih fakulteta u BiH bili upravo Hrvati. Pa,
zar onda nezaslužujemo i bolju stvarnost i svijetliju budućnost od današnjeg
stanja?
Neosporno
je da znanje pruža čovjeku moć i intelektualnu i fizičku. Zato
upamtimo da najrazvijenije zemlje svijeta imaju, u pravilu, najbolje školske
i znanstvene institucije, koje su uvjetovale i pripomogle da upravo te
zemlje postignu svoj visoki ugled prosvjetnim, kulturnim i gospodarskim
standardom.
Pad
socijalizma i komunizma bacio je novo svjetlo na mnoga društvena područja,
a među njima i na obrazovanje u širem smislu. Politika odgoja i
obrazovanja oduvjek je bila u funkciji stvaranja i izgradnje društva, ne
onakvog kakvo jest nego kako želi biti. A ta budućnost ne stvara se samo
u tvornicama nego prije toga, svakako i odgojno – obrazovnim radom, u
obitelji, školi i na fakultetu.
Opće
je poznato da se rezultati znanstvenih istraživanjane ne mogu ograničiti
na prostore jedne države niti jednog naroda, ali je isto tako jasno da
sveučilišta igraju krupnu ulogu u očuvanju nacionalnoga i kulturnoga
identiteta. Nacionalni sustavi visoke naobrazbe utemeljeni su kao
poslijedica dviju bitnih povjesnih okolnosti što su opet bile međusobno
povezane: dolazak industrijskog razdoblja i razvoj nacionalne države kao
određujuće političke strukture.
Ekspert
UNESCO-a G. Garindo piše tako: "Odkad je sustav naobrazbe
najistaknutiji kulturni proizvod nacije i nacionalne države, on se
istodobno koristi kao njezin instrument stabilnosti i počeo je uzdizati
nacionalne aspekte, čak i pod cijenu posebnosti koje su specifične za
zajednice koje čine nacionalne države."
Jedno
od krucijalnih pitanja koje se tiče zaštite nacionalnog identiteta
hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini je pitanje nacionalnog
sustava naobrazbe pa tako i visokoškolske.
Upravljanje i organiziranje
sustava visoke naobrazbe u zemljama sa sličnom političkom tradicijom ima
regionaliziranu i federativnu prirodu (Belgija, Kanada, Španjolska itd.).
Poznati su i sustavi visoke naobrazbe s decentraliziranom
tendencijom kao što su u Japanu i posebice oni s "lingvističkom
regionalizacijom"(Švicarska, Izrael itd.).
Uostalom,
mnogi dobri primjeri visokoškolskog studiranja u Europi pokazuju mnoge
pozitivne rezultate koji su plod demokracije u tim zemljama. Zar nije
demokratsko dostignuće da u malom belgijskom Louvainu egzistiraju dva
sveučilišta, jedno na francuskom, drugo na flamanskom jeziku. Ili zar
nije demokratsko dostignuće da u Luganu (Švicarska) egzistira sveučilište
na talijanskome jeziku, iako je Milano sa svoja četiri sveučilišta
udaljen samo 60-ak kilometara.
Postoji
li u Europi mnoštvo takvih primjera. Zato se čovjek mora naći začuđen
stavovima onih koji osporavanjem prava hrvatskome narodu u BiH na
nacionalni sustav naobrazbe i druge oblike iskazivanja kulturnog i uopće
nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini, a pod krinkom navodnog građanskog
miljeja i multietničke harmonije, zapravo ne produciraju ništa drugo do
novu vrstu maskiranog nacionalizma iza kojeg stoji težnja za dominacijom
i zatiranjem identiteta hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Zar nije demokratsko dostignuće
egzistiranje Rektorskog zbora frankofonskih sveučilišta koga čine
rektori svih sveučilišta na francuskome jeziku (francuska, belgijska, švicarska
i druga sveučilišta)? Zar nije demokratsko dostignuće i Rektorski zbor
sveučilišta na portugalskome jeziku u kome djeluju sveučilišta mnogih
zemalja svijeta? Oni koji to ne vide rukovode se valjda onom poznatom
"Quod licet lovi, non licet bovi"(Što dolikuje jupiteru, ne
dolikuje biku).
I
hrvatski jezik, književni i standardni, čist i suvremen kao službeni
jezik Sveučilišta u Mostaru svojevrstan je fenomen njegovan u kulturi
rada. Neosporna je činjenica da je postojanje modernog visokog učilišta
na hrvatskome jeziku, a ustrojenog po europskome modelu jedan od značajnih
preduvjeta da hrvatski narod, jedan od tri jednakopravna i konstituivna
naroda u BiH, koji je u minulim stoljećima u egzodusima morao odlaziti sa
svojih ognjišta – ostane dijelom europske civilizacije i na ovim našim
prostorima.
A
kroz duga stoljeća, unatoč tuđinskim nastojanjima, Hrvati u BiH sačuvali
su svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski jezik. Jezik je ne samo stup
kulture jednog naroda na koji se naslanjaju svi ostali kulturološki
segmenti, nego i stup očuvanja njegovog identiteta.
Sada u Bosni i Hercegovini studira svega oko 2% studenata Hrvata na 1000
stanovnika, ne računajući na studente
koji studiraju u R Hrvatskoj, a koji se nakon završenog studija
rijetko vraćaju u Bosnu i Hercegovinu. Taj broj je izuzetno skroman u
odnosu na neke europske in izvaneuropske zemlje (npr. Hrvatska 15,2,
Austrija 26,7, Belgija 25,7, Kanada 50,2 itd.).
Početak nestanka jednog
naroda počinje nestankom njegove inteligencije kao temeljne stvaralačke
snage. Zato je veoma bitno ukazati na značenje sveučilišne naobrazbe i
uopće sveučilišta, bez kojeg se ne mogu pokrenuti ni ostali segmenti života.
Kroz
duga stoljeća svog obitavanja u Bosni i Hercegovini Hrvati su svoju
opstojnost temeljili na školovanju i znanju u prošlosti, a time su
stjecali svoj ugled da nas još svojim krijesnicama obasjava. I mi današnji
sveučilištarci trudimo se da na toj tradiciji postižemo nove
djelotvorne uspjehe i da, unatoč teškim poratnim vremenima, taj ugled
oplemenjujemo i podižemo na nacionalni hrvatski pijedestal.
|
