BREMENITA PROŠLOST HRVATA BOSNE I HERCEGOVINE I

NJIHOVE DEMOGRAFSKE PROMJENE  

Hrvati su kao rijetko koji narod tjerani i na migracije i na emigracije, no, ipak ih nisu uspjeli slomiti niti potisnuti u cijelosti s njihovih pradjedovskih ognjišta.

Pitanje demografskih promjena uvjetovanih migracijama, kojima su bili zahvaćeni hrvatski pučani, od velike su važnosti za osvjetljivanje etničke slike današnjih prostora BiH. Pitanje se ne bi moglo svesti samo na golu demografiju jer hrvatski narod ima svoje prirodno i povijesno značenje koje pomjeranjem i nastanjivanjem u druge sredine nosi sa sobom.

     Povijest migracija se ne smije svesti samo na pribrojavanje i razbrojavanje, već se moraju tražiti i uočavati, najprije uzroci, a onda izvlačiti iz svega toga zaključci i tražiti posljedice. Čini nam se da je povijest bila vrlo surova prema hrvatskome narodu, jer ga je zemljopisno razdijelila, ali zato nije duhovno.

Migracijski tokovi hrvatskoga življa tijekom srednjega vijeka motivirani su najčešće gospodarskim razlozima. Riječ je prije svega o migracijama u kojima sudjeluju s tim i takvim motivima dubrovački trgovci kao i trgovci drugih primorskih gradova koji u potrazi za plemenitim metalima, što su se kopali u bosansko-humskim rudnicima, odlaze tamo i zadržavaju se kraće ili duže vrijeme. Neki od njih ostaju trajno u Bosni i Humu kupujući i gradeći kuće, zakupljujući rudnike i trgove. Ta su pomicanja uveliko stvarala razlike između Srba i Hrvata. Jedni se, u vojnom, konfesionalnom i gospodarskom planu, okreću Bizantu ili Orijentu, a drugi Zapadu i Europi.

Preseljavanja hrvatskoga življa postaju izraženija na početku razvijenog feudalizma pod konac XII. stoljeća. Nakon što je ban Kulin 1189. godine dao Dubrovčanima trgovinske privilegije i, nakon što ih je potvrdio ban Matej Ninoslav 1248., u Bosni i Humu u nešto većem broju susrećemo Dubrovčane kao trgovce koji su bili od koristi i domaćem hrvatskom pučanstvu, podijeljenom kroz konfesiju na dvije struje - katolike i "krstjane Crkve bosanske" ili "patarene" kako ih mnogi povjesničari nazivaju, premda ne baš s velikim opravdanjem.

Migracije do kojih je dolazilo u nešto većem broju tijekom 14. i 15. stoljeća, smjerom jug-sjever i obratno, bile su uvjetovane isključivo gospodarskim razlozima (trgovinskim, kreditnim, obrtničkim i drugim). Davanje privilegija Dubrovčanima kao i trgovcima drugih primorskih gradova, prije svih Splićanima, Trogiranima, Šibenčanima i Zadranima od strane bosansko-humskih banova i kraljeva tijekom 14. i l5.stoljeća osjećao se veliki priljev trgovaca iz spomenutih gradova u Bosnu gdje su nabavljali zlato; srebro i druge plemenite kovine te olovo, željezo i druge rudače, za kojima se u Europi već poodavno osjećala potražnja.  

Zato i nije čudo što se prve dubrovačke kolonije ponajprije javljaju u: Olovu, Kreševu, Fojnici, Deževici, Busovači, Srebrenici, Zvorniku te poznatim trgovima u Bosni: Prači, Goraždu, Foči Gacku, Cernici, Višegradu, Visokom, Jajcu, Uskoplju, Veseloj Straži i drugim bosansko-humskim mjestima: Drijeva (Gabela), Brštanik, Nevesinje i dr. U spomenutim mjestima istočne, srednje zapadne Bosne bile su koncentrirane najveće i najbrojnije dubrovačke kolonije. Njihovo nastanjivanje prati i izgradnja nastambi kao i sakralnih objekata (samostana i župnih crkava), zatim sanitetsko ­zdravstvenih ustanova (leprozorija, izolacijskih objekata za prokužene, vodovoda, kanalizacija i druga) . Na prisutnost Dubrovčana u nešto većem broju od nekoliko stotina do blizu tisuću nailazimo u: Srebrenici, Zvorniku, Teočaku, Višegradu, Prači, Olovu, Foči, te srednjobosanskim rudnicima i trgovima: Visokom, Fojnici, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci, Trgovištu (danas Sarajevu) i drugim.

Tijekom 15. stoljeća, i to sredinom i drugoj polovici, migracije hrvatskoga pučanstva, iz Dubrovnika i drugih primorskih gradova na tlo Bosne i Huma, možemo pratiti u smjeru zapada zbog stalnih turskih opasnosti i sve učestalijih njihovih upada na te prostore, pa i trajnijih zadržavanja. Trgovci iz primorskih gradova se povlače u svoja matična mjesta. Skupa s njima u tome se smjeru povlači i domaće hrvatsko pučanstvo i kreće se u pravcu juga i zapada. Najprije radi izučavanja zanata, a i uključivanja u kreditno-trgovinske poslove, no, kada je nastupila opasnost od Turaka, onda to čine iz prijeke potrebe i prisile. Migracije su tijekom druge polovice 15. stoljeća iznuđene i uvjetovane životnim i drugim opasnostima zbog nazočnosti Turaka na prostorima najprije Bosne i Hercegovine, a nešto kasnije i same Hrvatske.  

Analizirajući statističke podatke iz vremena kada su Turci tamo nazočni, jasno se može uočiti da je osjetno smanjen broj hrvatskoga pučanstva u gradovima. Oni su bili potisnuti dolaskom Turaka i islamiziranog domaćeg pučanstva iz redova "krstjana" Crkve bosanske. Gradska naselja popunjavaju Turci, te novopridošli Vlasi pravoslavne vjeroispovijesti nastanjuju se u seoska naselja i pašnjačke nastambe potiskujući i otuda hrvatsko pučanstvo. Osjeća se osjetna promjena u urbanim sredinama koja će ostaviti traga kroz povijest ne samo na etničku strukturu stanovništva već i konfesionalne promjene koje prate etničke promjene. Promjene na štetu hrvatskog življa uvjetovat će brojne sukobe na prostorima BiH kroz povijest.

Uzroke najnovijih sukoba na tim prostorima, čini nam se, treba tražiti u promjenama strukture gradskog stanovništva. Danas se i hrvatsko i srpsko pučanstvo želi iz sela nastaniti u grad, no u tome ih sprječava muslimansko stanovništvo koje je tu privilegiju uživalo tijekom povijesti osmanskog razdoblja pa i austro-ugarskog razdoblja. Zato bi se i moglo govoriti da su demografske promjene jedan od uzroka međusobnih nacionalnih sukoba u BiH.  

O izražajnijem napuštanju gradskih naselja od strane hrvatskog pučanstva najbolje mogu posvjedočiti turski izvori koji govore o popisu pučanstva iz 1468./69: godinu, te nešto kasnije popisi iz 16: stoljeća. Spomenuti popis iz 1468./69. ukazuje na osjetnu promjenu demografske slike naročito u: Fojnici u kojoj je bilo prije dolaska Turaka

 329 obitelji s 1665 hrvatskih duša, u Kreševu 229 obitelji s 1520 stanovnika hrvatsko-katoličkog podrijetla, u Visokom 220 obitelji s 1125 stanovnika, u Foči 196 obitelji s 1050 katoličkih duša uglavnom hrvatskog podrijetla, u Višegradu 1S8 obitelji s 820 duša, u Goraždu 144 obitelji s 835 stanovnika, u Olovu 126 obitelji s 660, u Kraljevoj Sutjesci oko 500 kršćanskih duša. Navedeni popis izričito navodi da se radi o zatečenom stanju, što ukazuje na činjenicu da je domaće hrvatsko stanovništvo pobjeglo sa svojih ognjišta krećući se u smjeru sjevera i juga. Tako na primjer za Kraljevu Sutjesku se veli da je samo jedno desetljeće prije popisa iz 1468./69. imalo trostruko više stanovnika, dakle 1500. Velik je broj onih što su morali bježati pred turskom najezdom, tražeći spasa u drugim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji još nisu bili zahvaćeni turskim osvajanjima (Jajačka i Srebrenička banovina).  

U ovom slučaju se radi o nasilnoj migraciji koja osjetno utječe na promjenu demografske slike BiH na štetu hrvatskog­ katoličkog življa. Najbolje to potvrđuju podaci vezani uz istočnu Bosnu, koncem 15. te u prvoj polovici narednog 16. stoljeća. Hrvatsko-katoličko pučanstvo iz tih krajeva kreće se prema sjeveru, najprije u tuzlansku oblast i Posavinu, a velik je broj prešao Savu i otišao u Slavoniju, Srijem, Bačku sve do južne Mađarske u baranjsku oblast oko Šikloša, Pečuha, Baje i drugih mjesta. Hrvatski živalj iz Hercegovine pomjera se također prema sjeveru do Subotice i Baje u Madarskoj, a nije mali broj ni onih koji  idu prema jugu u dubrovačko zalede i na Pelješac, kao i krajeve koje su držali Mlečani. Napuštajući svoja ognjišta, oslobađali su prostor za dolazak i naseljenje muslimanskog i pravoslavnog življa u te krajeve Hercegovine. Usput da istaknemo da pravoslavnih u Bosni i Humu nema prije dolaska Turaka. Neki srpski povjesničari, medu kojima je i Ilarion Ruvarac, iznose podatke da se prvi konkretni spomeni pravoslavlja u Bosni javljaju tek na početku XVI. stoljeća.

Turske vlasti su na upražnjene prostore sa sobom dovodili Vlahe stočare iz Crne Gore i Srbije. Njihov dolazak podupirao je i ugarski kralj Matijaš Korvin. U jednom pismu on ističe kako je više od 200.000 pravoslavnih Vlaha došlo na teritorij istočne Bosne, na prostor Srebreničke banovine, u njegove posjede s kojima je on gospodario. Za njih veli da su došli najvećim brojem iz Crne Gore i Hercegovine te iz Srbije, iz Mačve. Turci su novopridošle Vlahe raseljavali i po centralnoj Bosni oko Maglaja, na Ozrenu, oko Tešnja, Teslića, Glamoča i Kupresa, sve u tijeku 16. stoljeća. Iz tih krajeva Vlasi će se pomicati na zapad u Bosansku i Kninsku krajinu. Iz tih krajeva potiskivali su tamošnje domaće hrvatsko-katoličko pučanstvo.  

Demografska slika Hercegovine osjetno se počinje mijenjati s uspostavom turske vlasti nakon 1482. godine. Iz Hercegovine odlaze Hrvati-katolici, a na njihova ognjišta dolaze pravoslavni Vlasi i muslimani. Samo u Hercegovini evidentirano je oko 27 vlaških rodova koji se nastaniše u Hercegovini. Najviše ih  je došlo iz Crne Gore. Novo pridošli Vlasi su se nastanjivali uz najvažnije prometnice čuvajući ih tako za potrebe daljnih turskih osvajanja na sjeveru i sjeverozapadu.

Masovnije naseljavanje pravoslavnih Vlaha izražajnije je na prostoru istočne Bosne, i to nakon pada Srebreničke banovine 1512. godine. Otuda pravoslavni Vlasi se počinju širiti na prostor središnje Bosne u ozrenski kraj, oko Maglaja, te dolinu rijeke Spreče. O tome nam svjedoči popis iz 1489. godine koji govori o velikom dolasku pravoslavnih Vlaha za vrlo kratko vrijeme nakon pada Bosne pod Turke. Iz popisa saznajemo da su u središnje krajeve Bosne došla 84 domaćinstva među kojima i šest primićura. Zajedno s njima dolaze i dva pravoslavna popa, od kojih se jedan spominje da je iz plemena Banjana.

Iako različita podrijetla i provenijencije, povijesni izvori posve se slažu u zaključku da su ratna pustošenja Turaka na prostoru istočne i srednje Bosne te istočne Hercegovine ostavila 406 opustošenih i napuštenih sela i čak 146 čiftluka i mezri koji su ranije bili naseljeni hrvatskim katoličkim pučanstvom. To nam potvrđuje i popis s kraja 15. stoljeća. U krajeve Usore i Spreče došlo je oko 400 novih domaćinstava samo u jednom valu migracije. Najviše ih je bilo podrijetlom iz plemena Banjana, a više od petsto obitelji su s raznih strana naselili ove krajeve. Vlasi Rudinjani otišli su uzvodno Drinom prema sjeveru i zaustavili se oko Teočaka kod Zvornika.

Turske vlasti su Vlahe pravoslavce naseljavali najviše u granične pojaseve otomanske imperije gdje su otpočinjala daljna turska osvajanja u smjeru sjevera i sjeverozapada.

Nakon pada Srebreničke i Jajačke banovine (1512. i 1528. godine) u tamošnjim gradskim, pa i seoskim naseljima, uočljivo je sve brojnije naseljavanje muslimana, što upućuje na zaključak da je islamizacija domaćeg hrvatskog življa "krstjanske" vjere u tim krajevima bila nešto intenzivnija poprimajući šire razmjere.

Da je masovnost iseljavanja hrvatskoga pučanstva iz BiH bila uzrokovana turskim osvajanjima tijekom 16. stoljeća, govore i drugi podaci. Popisom hrvatskog-katoličkog stanovništva, koje su proveli franjevci i njihovi biskupi na samom početku l6.stoljeća, ukazuje se na bijegove velikog broja hrvatskog-katoličkog življa u Hrvatsku, točnije u Slavoniju, podbiokovski kraj te u Sinjsku krajinu, na poluotok Pelješac i u dubrovačko zaleđe.

Sva migracijska kretanja i demografske promjene uvjetovane ajima bit će osnovni razlog reorganizacije Bosanske vikarije koja je objedinjavala samostane u slobodnim hrvatskim zemljama, i samostane koji su ostali pod turskom vlašću s područnom Vikarijom i Provincija Bosne Srebrene. Akt o tom razdvajanju potpisuje tadašnji generalni vikar Furlanac fra Cristofor Numai 1514. godine. Još prije ove podjele Bosanska vikarija je imala sedam kustodija, medu koje se ubrajala i Kustodija svete Marije u Zvorniku, u sastavu provincije Bosne Srebrene zajedno s Kustodijom u Milama kod Visokog, a drugih pet pripadalo je provinciji Bosni. Bosanskoj provinciji su pripadali svi samostani bivše Bosanske vikarije smješteni na prostorima Kraljevstva Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, uključujući tu i samostane u Jajačkoj i Srebreničkoj banovini.

Položaj Hrvata katolika naglo se pogoršao za vrijeme austrougarskih te za vrijeme mletačko-turskih sukoba. U vrijeme tih ratova došlo je do još intenzivnijih migracija pod pritiskom turskih vlasti i njihovih osvajanja s kojima je išla i islamizacija naročito na prostoru BiH. Masovnost je najviše došla do izražaja izmedu 1526. i 1566. godine, drugim riječima, od mohačke bitke do sigetske epopeje. Za vrijeme tih sukoba srušeni su brojni franjevački samostani i crkve, medu kojima je i ona u Zvorniku 1538. godine.

Dolaskom ratobornog i okrutnog sultana Selima na čelo Turskog Imperije, a za namjesnik Bosni još okrutnijeg Gazi Husrev-bega, otpočelo je još veće proganjanje Hrvata katolika, što će još više omasoviti migracijska i emigracijska kretanja domaćeg življa. Zbog toga će doći do još veće promjene demografske slike BiH na štetu hrvatskog katoličkog pučanstva. Ta se karakteristika može izreći , i za sultana Sulejmana Zakonodavca ili kako se on u povijesti još naziva Veličanstveni. To je razdoblje između 1520. i 1566. godine. Za vrijeme ratova što ih je ovaj turski sultan vodio protiv Ugarske, hrvatskih velikaša i Habsburgovaca (riječ je o mohačkoj bitci 1526. godine, potom ratovima vodenim od 1541.do 1547.te od 1555.do I562.godine i napokon velika sigetska bitka 1566. godine u kojoj je i sam sultan Sulejman Veličanstveni okončao i život i vlast, ne dočekavši vijest o pobjedi kod Sigeta umro je 1566. godine) najveći broj, da ne kažemo gotovo svi franjevački samostani u BiH i većem dijelu Hrvatske, bili su porušeni. Turcima su u rušenju samostana uveliko pomagali i Vlasi pravoslavci, koji su u tim mjestima podizali svoje manastire. Nije onda čudo da je najveći broj pravoslavnih manastira na području Vojvodine i BiH i dijelovima Slavonije niklo u navedenom vremenskom razdoblju turskih osvajanja i uspostave njihove vlasti.

Velike teškoće hrvatskom katoličkom pučanstvu kao i franjevcima u BiH, napose u Bosni-Srebrenoj, zadavala je i Pravoslavna crkva s njezinim klerom, pećkim patrijarhom i vladikama koji su zajedno s Turcima došli u Bosnu i Hercegovinu. Visoki pravoslavni kler je nastojao podjarmiti katoličko pučanstvo pa i same franjevce te ih natjerati da plaćaju danak isto onako kako su plaćali turskim vlastima. Prvi takav pokušaj pravoslavnog klera desio se 1527. godine zbog čega su bosanski franjevci bili prisiljeni da se obrate za pomoć i zaštitu kod turskih vlasti u Carigradu. Zadnji takav pokušaj koji se spominje u zabilješkama Nikole Lašvanina (Ljetopis N. Lašvanina), datira iz 1662. godine a prema Fojničkoj kronici čak i pet godina kasnije, točnije 1667. godine.

Migracije hrvatskog katoličkog pučanstva, a s njima i promjena demografske slike u BiH, nastavljene su i tijekom naredna dva stoljeća, 17. i 18. Posebno su migracije i demografske promjene došle do izražaja za vrijeme austro-ugarskih ratova 1683. do 1699. godine kao i za vrijeme nešto ranijih mletačko-turskih sukoba, poznatijih u povijesti kao kandijski rat 1645-1669. godine. U tijeku spomenutih ratova zajedno s masovnim bijegom hrvatskog katoličkog pučanstva iz BiH bježe i bosanski franjevci pa tako nastaju brojni franjevački samostani u Bosni. U tom vremenu su prestali s djelovanjem samostani u Modriči 1685., Srebrenici 1686., Olovu 1687., Visokom i Gradovrhu (Tuzla) 1688., Tuzli 1690., Rami 1695. godine i tako redom.

U navedenom ratnom razdoblju na cjelokupnom prostoru Bosne i Hercegovine ostala su samo tri samostana u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Samostan u Kreševu pokrivao je teritorij Hercegovine i srednje Bosne do Maglaja, samostan u Fojnici je pokrivao-zapadnu Bosnu i treći je samostan u Kraljevoj Sutjesci koji je pokrivao srednju i sjeveroistočnu Bosnu. U tjeku austro­turskih ratova pod konac XVII. i na početku XVIII. stoljeća, točnije 170g. godine, nestala su još tri samostana kao i veći broj samostanskih župa. Od četiri samostana koliko ih je bilo samo na tuzlanskom području i 12 samostanskih župa s ukupno 32.000 vjernika, na početku XVIII. stojeća, ostao je samo jedan i to onaj u Tuzli, no i on napušten. Tako je izgledala demografska slika Hrvata na prostoru tuzlanskog bazena.

U jednom pismu što ga bosanski fratri šalju mletačkom duždu 13. travnja 1706. godine izvješćuju ga da je u Dalmaciju pribjeglo pet tisuća hrvatskih obitelji. Imajući na umu da je broj članova u jednoj obitelji varirao i kretao se između 8 i 12 članova, jasno je koliki je broj izbjeglog hrvatskog pučanstva zabilježen tih godina austro-turskih ratova.

Demografska slika hrvatskog pučanstva nije bila ništa bolja ni u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji. Tamo je prema izvješću koje datira iz 1684. godine, u vrijeme spomenutih austro­turskih i mletačko-turskih ratova, bilo 400 hrvatskih katoličkih kuća s oko 3000 vjernika. Taj se broj 1703. godine još više smanjio i spao na 320 obitelji s oko 2200 duša. U čitavoj biskupiji u navedenom razdoblju djelovala su samo tri svećenika (franjevca) članovi zajednica franjevaca Bosanske provincije. Spominju se svećenici u župama Gradac, Popovo i Gabela. Prema izvješću trebinjsko-­mrkanjskog biskupa Antuna Prima od 25. travnja 1675. godine, Biskupija je duga tri dana hoda a u krug šest dana hoda, i protezala se od Risna i Herceg Novog do Neretve. Hrvatski katolici nastanjeni su u 32 zaseoka pomiješani s pučanima drugih konfesija (muslimanima i pravoslavnim).

I druga izvješća daju demografske podatke o nestajanju Hrvata katolika na prostoru Hercegovine. Tako izvješće Ivana Vietrija iz 1708. godine kazuju da je u Mostaru bilo 90 obitelji, u Broćnu 100, u Ljubuškome 70 i tako redom. U popisu kojeg nam je ostavio Pavo Dragičević iz 1743. godine demografska slika Hrvata izgleda. ovako: u župama Mostar, Blato, Broćno, Veljaci, Drinovci, Posušje i Duvno bilo je ukupno 1284 obitelji s oko 13.300 katoličkih duša. U čitavoj zapadnoj Hercegovini, uključivši tu i Duvno, bilo je 1708. godine oko 8.000 duša, da bi se ta brojka 1721. godine povećala na oko 9.000.

Vrijeme je to kad veliki broj Hrvata katolika u strahu od turske odmazde za poraze u ratu s Austrijom pa i Venecijom, ili bježi u primorske krajeve ili na sjever ili pak prelazi na islam. Tako je na primjer samo u sutješkom kraju, prema izvješću Bartola Kašića, na islam prešlo između šest i sedam tiisuća Hrvata katolika. Tu vijest je potvrdio i vizitator Petar Masarechi. Iz njegova izvješća koje je poslao u Rim nakon obavljene vizitacije 1624. godine, u srednjoj Bosni na islam je prešlo između 40.000 i 50.000 duša. Jedan broj se nešto kasnije povratio na katoličanstvo, ali je to zanemariva cifra. Svi oni koji nisu željeli napustiti vjeru svojih otaca i djedova, riječ je o katoličkoj vjeri, spas su potražili bježanjem na sjever preko Save i Dunava u Slavoniju, Bačku, Baranju i južne dijelove Madarske ili pak u Primorje najviše u podbiokovski kraj, na poluotok Pelješac i dubrovačko zalede. Najveći broj ih je pobjegao u krajeve pod austrougarskom vlašću. Samo u prvom desetljeću kandijskog rata 1645. - 1655. godine u sjeverne krajeve prebjeglo je više od 2000 obitelji. Slična sudbina zadesila je Hrvate katolike u Crnoj Gori, napose one u Kotoru i Hercegnovom. Na Cetinjskom saboru ,1648. godine donesena je odluka da se Hrvati katolici odmetnu od turskih vlasti i priznaju mletačku, na što ih je nagovorio barski biskup Josip Bonaldi (1646 -1653). Turci su na to reagirali veoma oštro i odmazdom posjekli 73 narodna prvaka. Da bi se spasili od represije, jedan broj Hrvata katolika prešao je na islam.

Islamizacija Hrvata katolika provodila se i u srednjoj Bosni. Prema izvješću bosanskog biskupa fra Nikole Ogramića - Olovčića koje datira iz 1673. godine, na području Fojnice živjelo je oko 400 hrvatskih obitelji, sve ostalo bili su muslimani. O masovnijem prelasku na islam potvrđuju i nešto raniji podaci iz turskih popisa. Jedan od tih je i popis iz 1485. godine koji kazuju da su u Visokom te godine živjele 232 hrvatske katoličke obitelji i 12 odraslih neženja, a muslimana da je te godine bilo samo sedam obitelji. Iz nešto kasnijih izvješća fra Pave Papića i fra Jure Neretljana koje datira u 1623. godinu, govori se da je u Visokom broj hrvatskih obitelji pao na svega 12, a 1655. samo na osam. Posve sigurno je to rezultat prelaska većeg broja Hrvata na islam.

Nije mali broj Hrvata katolika kojih  su što pritiskom što dragovoljno prelazili na pravoslavlje. Najizraženija takva pojava bila je na području Trebinjsko-­    mrkanjske biskupije tijekom 16. i 17. stoljeća. S obzirom na to da je hrvatski katolički puk ostao bez svojih svećenika, jedan broj ih je prešao na pravoslavlje.    Pravoslavni vjerski dostojanstvenici, medu kojima i sam patrijarh Genadije, tražili su    od katoličkih svećenika i hrvatskog puka da im plaćaju određeni porez.

Tim povodom Frlip Lastuc piše: "Mi u pravoslavnim svećenicima ljuće dušmane imamo negoli su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu da nas pod svoju vlast sprave." Podjarmljivanje hrvatskog katoličkog življa u Hercegovini i Bosni naročito je došlo do izražaja s dolaskom pravoslavlja u te krajeve, a desilo se to s dolaskom Turaka. O njihovoj prisutnosti na prostorima BiH najbolje svjedoči srpski arhimandrit i povjesničar Ilarion Ruvarac koji spominje da u Bosni nije postojao niti jedan manastir do dolaska Turaka. Prvi pravoslavni manastir, kako to ističe Ruvarac, podignut je u Zavali (Hercegovina) a spominje se 1513. godine. Tijekom 16. stoljeća s proširenjem turskih teritorija širi se i pravoslavlje u BiH i to na njezine središnje i zapadne dijelove. Spomenuti Ilarion Ruvarac ističe da se u Rmanj na Uni srpski episkop nastanjuje 1575. godine, a u Sarajevu episkop Petrović 1709. godine. Srbi pravoslavne vjere se šire i izvan granice BiH, na sjever u Slavoniju pod Ugarskom vlašću. U istočne krajeve Bosne, u Podrinje, došli su još za vrijeme ugarskog kralja Matije Korvina. Spominje ih on u jednome pismu iz 1483.godine kada je u te krajeve naseljeno preko 200.000 pravoslavnih Vlaha. Najveći broj ih se naselio u Srebreničkoj banovini koju je od Turaka preoteo ugarski kralj Matija Korvin 1464. godine.

Usporedno sa širenjem pravoslavlja u Bosni i sjevernim dijelovima Hrvatske u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu širi se i islam. Naročito je to bilo izražajno nakon bečkih ratova. Velik broj muslimana koji su prije tih ratova (Austrije i Turske) nastanjivali Sinjsku, Kninsku i Drnišku krajinu vraćaju se u Bosnu porazom Turaka. O tome svjedoči izvješće A. Jurjevića iz 1626. godine, koji pripominje da je u Sinju u to vrijeme bilo 100 muslimanskih kuća, dok je u okolnim selima bilo čak 500, u Vrlici 85, u Drnišu 200, u Petrovu Polju i okolnih 40 sela i zaselaka oko 600 kuća. Turski putopisac Evlija Čelebija 1660. godina zapisuje da u Drnišu živi te godine preko 300 muslimanskih obitelji (sve su to vlasnici odžaka) i da otuda svake godine na hadžiluk (na ćabu) ide od 100 do 150 hadžija.

Spomenuti Jurjević u izvješćima navodi da je u Kninu te (1626.) godine bilo oko 300 muslimanskih kuća, u Skradinu oko 150, u Nadinu oko 100 te u Karinu s okolicom oko 230. Tijekom bečkih ratova najveći broj muslimana iz spomenutih mjesta se povlači u BiH, ponajviše u kraj oko Bihaća, Krupe, Cazina, Kladuše, Bos. Novog, Bos. Kostajnice i drugih zapadnobosanskih gradova. Jedan broj muslimana je ostao u spomenutim mjestima i prešao na katoličanstvo, istina riječ je o manjem broju tamošnjih stanovnika. Spominje se da se u Vrani pokrstilo 50 odraslih koji su našto kasnije stradali od novopridošlih Vlaha pravoslavca. Možda je vrijedno zabilježiti slučaj prelaska na katoličanstvo izvjesnog fra Lovre Šitovića, rodenog u muslimanskoj familiji u Ljubuškome. Po rođenju nosio je ime Hasan, postao je talac jednog hercegovačkog harambaše Tulnje, zvanog Delija. Prilikom oslobađanja Vrgorca 1690. godine bio je zarobljen Hasanov otac koji je morao kao taoca spremiti kod Delije sina Hasana do isplaćene otkupnine. Mali Hasan proveo je gotovo čitavo djetinjstvo kod hercegovačkog harambaše zvanog Delija da bi se nakokon dugog boravka tamo vratio kod oca, ali je otuda ponovno pobjegao kod Delije. Njemu je izrazio želju da je voljan pokrstiti se. Odveden je kod gvardijana samostana u Zaostrogu, potom poslan u Našice u svećenički red gdje je dobio ime Lovro, što mu je ostalo fratarsko ime.

Hrvatski katolici su morali napuštati svoja ognjišta u Bosni i ostavljati ih novopridošlim muslimanima i Vlasima pravoslavcima. Posebno je to izražajno u središnjoj Bosni i njenim zapadnim dijelovima u Krajini. Dolinom Bosne i Une sele se oni prema sjeveru. Zajedno s njima išli su i fratri čije su crkve i samostani nestajali u turskim pustošenjima. Tako ostaju opustjela neka mjesta, kako gradska tako i seoska, o čemu svjedoči biskup Nikola Ogramić a i prije njega na samom početku XVII. stoljeća biskup Baličević. Ovaj potonji popisivač, nažalost, ništa ne govori o stanju župa u Bosni i Hercegovini. Nestajanje samostana i župa primjetno je iz popisa biskupa Olovića, kako onog s početka XVII. stoljeća (1623:) tako i onog iz druge polovice stoljeća. Uočljivo je da pojedinih župa koje se spominju u prvom njegovom popisu ne nalazimo u drugim, što je očit znak da su s turskom okupacijom one nestale, a hrvatsko katoličko pučanstvo ili islamizirano ili je izbjeglo na sjever. Možda je najilustrativniji primjer župe u Balatunu kod Bijeljine, u Miričićima kod Tuzle u Svilaju na Savi, u Koprivni kod Modriče i niz drugih. Jedan broj. navedenih i neimenovanih župa naselili su Vlasi pravoslavci i muslimani. Pojedina naselja pak ostaju opustjela, a neka su osjetno smanjena u broju hrvatskog katoličkog življa. Slučaj je to s Varešom. Tamo je u cijeloj župi koja okuplja osim gradskog naselja i jedan broj okolnih sela, ostalo svega 954 žitelja katolika. Nije bolja situacija bila ni u poriječju Spreče, Brke i Bosne te u brčanskom kraju, gdje je prema Olovčićevom izvješću ostalo samo 995 hrvatskih katoličkih duša, a sve ostalo su Turci i raskolnici kako to ističe spomenuti biskup. Fra Nikola Olovčić spominje da je u Provinciji ostalo ukupno 114 katoličkih župa, od čega, je jedna locirana na prostoru Hrvatske' ("Lika"), 18 u Slavoniji, 12 u Dalmaciji i 57 u BiH, u njenim stvarnim granicama. Vjerujemo da ovaj Olovčićev popis nije cjelovit. U to nas upućuje podatak o njegovu izostavljanju čak šest župa samo u Fojničkom dištriktu: Dubica, Dragotinja, Zablaće, Motike i Brotnjo. Ako ove župe dodamo popisu Olovčića iz 1623. onda proizlazi zaključak da je u BiH u njenim priznatim granicama bilo ukupiio 63 župe, dok su Slavonija i Dalmacija, bez otoka i Dubrovnika sa zaledem imali 39 župa. Dopunu demografske i konfesionalne slike BiH Hrvata katolika daju još neka izvješća iz XVII. stoljeća, od kojih neki ni do danas nisu objavljeni. Slučaj je to s izvješćem fra Jeronima Lučića iz Brgula koje datira iz 1638. godine. Njegovo izvješće se i danas čuva u Arhivu Propagande u Vatikanu. Tu su i druga izvješća, medu kojima treba spomenuti Fojničanina fra Tomislava Ivkovića iz 1630. godine, biskupa Maravića iz 1655. godine, biskupa Olovčića iz 1672. godine, Bartola Kašića iz 1630. godine i biskupa fra Marijana Lišnjića iz 1672. godine.

O stanju župa i njenih katoličkih hrvatskih vjernika u Hercegovini podatke daju izvješća: fra Dominika Andijaševića iz 1630., biskupa Florijana Savina iz 1660. i biskupa Antona Primija iz 1685., zatim splitskog biskupa Stjepana Cosmia iz 1696., te biskupa Antona Ričija iz 1704. godine. Na osnovu svih navedenih popisivača i izvjestitelja dobijamo globalnu demografsku i vjersku sliku hrvatskog katoličkog pučanstva na prostorima BiH tijekom i na početku narednog stoljeća, Masovnija napuštanja BiH od strane hrvatskog katoličkog življa i bijega prema sjeveru primjetna su u XVII. stoljeću, kada su i bile oštrije represalije turskih vlasti prema hrvatskom domicilnom stanovništvu na prostoru BiH. Posebno je to bilo izražajno u krajevima istočne Bosne u donjem Podrinju, u krajevima Zvorničkog sandžakata, gdje su Ležali samostani u Srebrenici i Zvorniku sa župnim crkvama u Zvorniku, Teočaku i drugim mjestima. Iz samostana u Zvorniku bila je izmještena i čuvena Gospina slika posvećena tamošnjoj crkvi. Padom Zvornika i čitavog tog kraja u ruke Turaka, tamošnji fratri su morali bježati. Sobom su nosili i spomentu sliku čudotvorne Gospe koju su donijeli najprije u Gradovrh kod Tuzle a kad su i otuda morali bježati, ponijeli su je u Bač u Bačkoj. Navedena Gospina slika dospjela je u Bač pod sam kraj XVII. stoljeća zajedno s fratrima i velikim brojem Hrvata katolika koji su pobjegli pred turskom najezdom.  

Demografska slika se bitno izmijenila i u Slavoniji. Prije austro-turskih ratova, na tom prostoru je živjelo pretežito hrvatsko pučanstvo uz nešto mađarskog i njemačkog. Turskim zaposjedanjem Slavonije tamo se doseljava velik broj muslimanskog živ(ja. Navodi se tako 1626. godine brojka 80.000 novopridošlih muslimana. Zajedno s njima doselio se i velik broj Srba pretežno seljaka koji su prešli na islam. Smatra se da je oko njenog 56.000 hrvatskih i srpskih seljaka prešlo na islam i bilo naseljeno u Slavoniji, nakon njenog zaposjedanja od strane Turaka. Najizraženije takvo naseljavanje bilo je nakon pada Požege 1537. godine. Austro­turskim ratovima i Srijemsko­Karlovačkim mirom 1699. godine velik broj ih se vraća u BiH, no; nije mali broj onih koji su se vratili na katoličku vjeru i tamo ostali. Nije onda čudo da je nakon spomenutog Karlovačkog mira veliki broj sela u Slavoniji i Srijemu, njih oko 85, ostalo pusto bez naseljenika. Opustjela sela će s vremenom naseliti Srbi pravoslavci, naročito poslije 1690. godine i velike seobe Srba pod vodstvom Arsenije III Čarnojevića. Za vrijeme, i neposredno nakon austro-turskog rata, u BiH se povratilo preko 100.000 muslimana koji su nekoć naseljavali gradove i sela u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Srijemu, Bačkoj i Lici. Stanje hrvatskog pučanstva i čitavu demografsku sliku najbolje je, čini se, oslikao biskup fra Marijan Maravić u svom izvješću iz 1655. godine, u kome se između ostalog veli:"stanovnici ovoga kraljevstva danas su Turci, rođeni i odmetnici, koji čine većinu, te katolici i raskolnici."

Bježanje i iseljavanje Hrvata katolika iz BiH najizražajnije je tijekom XVII. stoljeća. Progoni Hrvata spominju se u prvom zakonu Bosanskoga sandžaka iz 1516. godine čiji vrhunac je bio 1524. godine za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenoga i namjesnika u BiH Gazi Husre-bega. U njihovo vrijeme bili su porušeni i opustošeni samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu, Konjicu, te 1556. godine u Mostaru. Počela su nasilna prevođenja Hrvata katolika na islam. General franjevačkog reda Franjo Gonzaga ističe da je u tim progonima u BiH na islam prešlo između 120 - 150.000 Hrvata katolika. Franjevački sakralni objekti bili su meta rušilačkog nagona Gazi Husref bega i sultana Sulejmana Veličanstvenog. Kako su samostani i župne crkve bili građeni od drveta, veliki broj ih je zapaljeno, a ono malo što je napravljeno od tvrdog materijala Turci su pretvarali u džamije ili pravoslavni dostojanstvenici u njihove bogomolje. Tako su nestali katolički franjevački sakralni objekti u: Zvorniku, Teočaku, Višegradu, Foči, Gacku, Nevesinju, Trebinju i drugim mjestima u BiH. Nešto veća tradicija katoličanstva i hrvatstva tijekom toga stoljeća (XVL) sačuvala se u Olovu da bi i tamo polako nestala početkom XVIII. stoljeća.

Porast broja muslimana na jednoj strani, a nestajanjem Hrvata katolika na drugoj, najbolje se vidi iz popisa triju sandžakata: Bosanskoga, Hercegovačkoga i Zvorničkoga, u razdoblju od samo dvije godine, od 1528. - 1530. godine. Za to razdoblje se veli da je bilo 27.000 muslimanskih kuća i 57.318 katoličkih i pravoslavnih u svakoj u prosjeku po osam članova, što bi globalno iznosilo 221.328 muslimanskih žitelja ili 32,5 posto i 458.502 kršćanina odnosno hrišćanina ili 67,4 posto. Radi usporedbe spomenimo da je prema popisu koji je obavljen 1487. godine u Bosanskom sandžaku bilo 38.228 muslimana, a u druga dva, Hercegovačkom i Zvorničkom, jedna trećina spomenute brojke, te je ukupno muslimana moglo biti 50.000. Uočljiv je nagli porast broja muslimana što zbog prelaska Hrvata i Srba na islam što zbog doseljavanja turskog stanovništva na prostore BiH.

Tendencija smanjenja broja Hrvata katolika u BiH i njihovih sakralnih objekata nastavlja se i tijekom naredna dva stoljeća. Demografsku sliku Hrvata katolika možda najilustrativnije daje makarski biskup Bartol Kašić koji spominje da je u njegovoj biskupiji bilo svega 10.000 katolika, sa četiri franjevačka samostana, oko 30 crkava i 30 svećenika. Iz njegova izvješća koje datira iz 1623. godine kaže se da u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj djeluju sljedeći samostani: Zaostrog s pet župa, Živogošće s tri župe, Makarska sa četiri župe, Visovac s osatn župa i jednim kapelanom u Drnišu, Rama s tri župe, Kreševo s tri župe, Fojnica s devet župa Qajce, Travnik, Banjaluka, Kamengrad, Kotor-Varoš i drugi), Visoko s kapelanijom u Sarajevu i četiri župe, Sutjeska s kapelanijom u Varešu i osam župa (Derventa, Dubočac i druge), Olovo s četiri župe, Srebrenica s kapelanijom u Beogradu, Smederevu; u Gradovrhu s četiri župe, Donja Solina ( Tuzla) s dvije župe, Modriča s tri župe (dvije u Bosni i jedna u Sikirevcima u Slavoniji), Velika sa šest župa. Ukupno u tom popisu spomenutom 17 samostana s jedanaest kapelana i 73 župe. Sve je to u vjerskom pogledu opsluživalo 355 svećenika­ franjevaca. Skrbili su u vjeri za oko 300.000 vjernika uglavnom Hrvata katolika.

Migracije i demografske promjene osjetne su bile i na samom početku 18. stoljeća. Makarski biskup Bjanković piše 6. rujna 1716. godine da je po dolasku tamo vidio velik broj svijeta koji je došao iz Turske, kako je on nazivao BiH. Njih oko 600 došlo je u podbiokovski kraj gdje je još ranije utočište našlo oko 12.000 Hrvata katolika izbjeglih pred turskim najezdama i represijama. Uglavnom je to hrvatsko pučanstvo iz zapadne Hercegovine i nešto iz srednje i zapadne Bosne. Iseljavanje Hrvata iz BiH i dolazak u Hrvatsku najbrojnije je nakon Požarevačkog (1718) i Beogradskog (1738) mira kada je ustanovljena trajnija granica izmedu Austro-ugacske i Turske na Savi i Dunavu. Nakon spomenutih događaja BiH je preplavilo muslimansko stanovništvo koje se povlači sa sjevera iz Slavonije, Srijema, Bačke i Ugarske, zatim iz Like, Banovine i Korduna u BiH. Veoma mali broj hrvatskog življa se vratio u BiH. Većina izbjeglih trajno se nastanila u navedenim krajevima Hrvatske i Madarske. Ono malo što se povratilo naselilo se uza Savu u Bosanskoj Posavini kako bi bili što bliže Hrvatskoj u slučaju novih turskih opasnosti. Na njih su se u sjevernim dijelovima Bosne naslanjali Srbi pravoslavci. Represalije turskih vlasti nad hrvatskim katoličkim stanovništvom i nad franjevcima u BiH natjerali su ih na iseljavanja iz BiH i tijekom 19. stoljeća sve do uspostave austro-ugarske vlasti s kojom će započeti povratak hrvatskog življa. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine Hrvati se vraćaju u srednju Bosnu, u Hercegovinu i Posavinu.  

Ako bismo na kraju rezimirali ovo naše izlaganje, onda možemo reći da su migracije i emigracije uglavnom išle na štetu Hrvata u BiH, da od nekadašnjeg većinskog pučanstva pretvaraju se u manjinsko. Svaki novi rat na tim prostorima tjerao je hrvatski živalj na pomjeranja prema sjeveru ili jugu pa se tako njihov broj sve više smanjivao. Kao jedan od najpopustljivijih i najsnošljivijih naroda, Hrvati su stoljećima bili tjerani na iseljavanja i migriranja. Našli su ga najčešće u matičnoj domovini Hrvatskoj, gdje su se trajno zadržali. Mali je, nažalost, broj onih koji se vraćaju na pradjedovska ognjišta. Postavlja se pitanje, što je to, čime bi se moglo stimulirati povratak Hrvata u BiH?

Odgovor, nažalost, nismo u stanju dati osim poruke i sugestije, tuđe poštuj a svoje voli, a što je to što se više može voljeti od rodne nam grude.

POVRATAK NA NASLOVNU STRANICU

Stanovništvo u BiH 1885-1991

piši mi ..

referendum.8k.com

BUDUĆNOST BiH