REKLI SU O BiH

 Lord David Oven

Zeneva 8.11.2000. 

Lord David Oven, raniji mirovni posrednik u pregovorima o Bosni i Hercegovini, odrzao je  predavanje na Sveučilištu u Zenevi. Novinska agencija BHP dobile je izvode iz njegovog izlaganja od naslovom "Lekcije iz Bosne i Kosova" na engleskom jeziku ciji bošnjački prijevod prenosimo u cjelosti.

LEKCIJE IZ BOSNE i KOSOVA

"Trebamo ponovno s obje strane Atlantika temeljno procijeniti balkansku politiku sa djelimicnim naglasavanjem Kosova. Novi americki predsjednik preuzet ce ovlasti u januaru i zeljet ce razmotriti politiku svoje administracija, ako ni zbog cega drugog, ono zbog rastuceg nezadovoljstva Kongresa statusom quo. Posljednji izbori u Srbiji i na Kosovu proizveli su vodje sa demokratskim legitimitetom Vojislava Kostunicu i Ibrahima Rugovu. Glavne vodje iz 1990. godine nisu vise na sceni. Franjo Tudjman je umro, Slobodan Milosevic je izgubio vlast, Alija Izetbegovic je upravo penzioniran, Radovan Karadzic se skriva a Momcilo Krajisnik je u Hagu i ceka sudjenje. Odrzavanje novih parlamentarnih izbora 23. decembra u Srbiji ce dati legalitet i legitimitet vladi Srbije. U Beogradu, samo ako ovi izbori budu uspjesno dogovoreni, otklonit ce pritajeni strah da bi oruzane snage mogle dovesti licnosti iz sjene proslosti koje jos manevriraju da sacuvaju svoj novac i utjecaj u nove politicke strukture. Na Kosovu upravo na predsjednickim izborima izmedju Kostunice i Milosevica administracija UN-a nije mogla zaustaviti da se srbijanski izbori provedu pod uvjetima medjustatusa. Sada ce, medjutim, Srbi imati pravo da ocekuju vise suradnje od UN-a i moguce nadgledanje OSCE-a. Iako je to skoro nemoguce vidjeti, kosovski Albanci cine sve do toga da bojkotiraju izbore. U Bosni ce se 11. novembra odrzati izbori. Na Kosovu na posljednjim izborima Rugovinoj partiji je data premocna pobjeda u prijelaznim samoupravnim institucijama sto mora uskoro uslijediti. Sve partije zele da se na proljece sljedece godine odrze izbori za cijelo Kosovo. Nakon sto pregovori o konacnom statusu treba da otpocnu ja ne ocekujem da mogu biti odgodjeni na nekoliko godina kako bi to zeljeli mnogi u EU. Predsjednik Putin u Moskvi tokom Kostunicine posjete pozvao da pregovori pocnu sto prije. Sefovi vlada i ministri vanjskih poslova EU u Biaritzu izgleda da su vjerovali da mogu gurnuti Crnu Goru i takodjer Kosovo u trodijelnu federalnu drzavu. Ima, ipak, mnogo znakova da SAD zele vjerovati da razgovori o konacnom statusu sljedece godine mogu donijeti nezavisnost Kosovu. Richard Holbrooke je u Pristini ostavio otvorenom takvu interpretaciju rezolucije UN-a 1244, a u proslonedjeljnom Guardianu javljeno je da je visoki americki zvanicnik u Pristini, koji je provodio vrijeme sa Holbrookeom tokom posjete, dao takvu interpretaciju rezolucije, rekavsi da ona "eksplicitno priznaje teritorijalni integritet SRJ, ali da to ne znaci da Kosovo ne moze biti nezavisno". To je stav americkih advokata u UN-u dok su vodjeni pregovori o rezoluciji. Kada su, medjutim, te interpretacije otvorile ostre razlike sa Francuskom i drugim zemljama EU, dogovoreno je da ce se svi koncentrirati na prijelazni status. Vrlo sam zabrinut da bismo mogli biti svjedocima ponovnog pokretanja onoga sto se dogodilo u novembru 1992. i februaru 1993. tokom primopredaje americkog predsjednistva izmedju Busha i Clintona. U to vrijeme jaz koji je otvoren izmedju SAD i EU nadvio se nad Vens-Ovenovim mirovnim planom. Iznenada, nakon dvije i pol godine borbi, bilo je dogovoreno da se bosanskim Srbima pokloni jos sest posto teritorije. Sada jaz se izgleda nadvija nad tim da se Kosovu pokloni nezavisnost. Vazno je da se hitno sprijeci taj jaz, da se EU ne drzi tvrdo svoje odluke koju je donijela u julu 1991. godine, naime da prizna drzavne granice unutar bivse Jugoslavije kao medjunarodne granice i da odbace bilo kakve pregovore o promjenama granica ili granica na Kosovu. Odluka Vijeca ministara iz 1991. bila je, dugo sam vjerovao, duboka greska. Razgovori o konacnom statusu znace da EU najzad mora povratiti fleksibilnost i uzeti u razmatranje promjene medjunarodnih granica. Dabome, EU ce izazvati Amerikance da prihvate da su sire promjene granica politicka cijena na Balkanu za pregovore o nezavisnosti Kosova. Samo Amerikanci mogu ponovno otvoriti Dejton i ubijediti bosanske muslimane da oni cuvaju kljuc koji ce pomoci kosovskim Albancima da postignu nezavisnost. Rugova bi mogao biti spreman da razmotri oprezan hod u pokretu ka nezavisnosti, ali on nece odbaciti svoj dugotrajni nepomirljiv stav da je nezavisnost njihovo pravo i da je neizbjezna. Niko ne bi trebao napraviti gresku i misliti da je Rugova imalo manje posvecen nezavisnosti od bivsih clanova OVK ili posebno Hashim Thaqi. Sada cemo posmatrati Rugovu kao jastreba za mnoge devijacije na putu nezavisnosti. Zato sto je Rugova sampion nenasilja cesto je nazivan umjerenim politicarem. To je, medjutim, vrlo ozbiljna pogresna predstava o njemu. On je organizirao stvaranje podzemne paralelne drzave na Kosovu i deset godina vodio politiku nesuradnje s Beogradom sto je dovelo do razvoja potpuno odvojenog obrazovnog sistema za stanovnistvo koje govori albanski. Ne vjerujem da ce on prihvatiti ista manje od trenutno predlozenog prijelaznog rjesenja nazvanog uvjetna nezavisnost ili one vrste djelovanja kakva je Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Ni trodjelna federacija Kosova, Crne Gore i Srbije - svih sa jednakim ovlastenjima. Ne smijemo zaboraviti da su dva visoka Rugovina zvanicnika ubijena od juna a jos dvojica ranjena. i to uprkos prisustvu NATO snaga i administracije UN-a. Bilo kakav znak da se Rugova koleba rezultirat ce mnogim politickim ubistvima na Kosovu. Kosovo ima dugu historiju bezakonja. Tito je zivio pod prijetnjom ubistvom od tadasnje OVK. Ne smijemo ignorirati ni dobro dokumentirane dokaze da kad su Srbi obecali 28. oktobra 1998. zapovjedniku NATO-a generalu Wesley Clarku i generalu Naumannu i povukli znacajan broj svojih oruzanih snaga, ali neke od svojih policijskih snaga nisu kako su obecali, da je bila OVK koja je tada eskalirala nasilje. Kao sto svijet zna Srbi su bili ti koji su tada odgovorili snagama OVK, koje su tada pocele insistirati na pitanjima koja su postavljena. Medjunarodna zajednica takodjer treba analizirati prirodu zavisnih drustava koje stvaramo ostavljajuci vojne snage na Kosovu i u Bosni. U novoj eri koju otvara Milosevicev pad s vlasti, moramo, ako smo spremni da mijenjamo kosovske granice, takodjer biti spremni da pregovorima prilagodimo bosanske medjunarodne granice. Bez takvog fleksibilnog pristupa nikakva nova procjena nece biti vrijedna niti kredibilna. Razgovori koji su poceli u Rambouilletu 6. februara 1999., odrzani su pod pokroviteljstvom Kontakt grupe i predsjedanjem Francuske i Velike Britanije na osnovi detaljnog nacrta sporazuma o prijelaznom rjesenju za Kosovo. Delegacija kosovskih Albanaca zeljela je sazvati referendum o nezavisnosti nakon tri godine prijelaznog perioda i prisustva kopnenih NATO snaga na Kosovu tokom tog prijelaznog perioda. Srbijanska delegacija nije bila spremna za bilo kakav prijenos suvereniteta nad Kosovom i, kako bi svaki referendum odrzan na Kosovu bio nadmocno za nezavisnost, oni su se protivili i referendumu i NATO snagama. Rambouillet su strukturirali Amerikanci posebno da dovedu stvar do vrha i da stvore politicku klimu za to da NATO ispuni obecanje da ce bombardirati Srbe. Americku intervenciju su proracunali u britanskom Forreign Officeu: "SAD su poslale pismo delegaciji kosovskih Albanaca da sa sporazumom nema veze to da li on potvrdjuje pravo narodu Kosova da odrzi referendum, u skladu sa stavovima sporazuma u Rambouilletu o konacnom statusu Kosova." (Iz memoranduma Komiteta za vanjske poslove koji je ministar odbrane podnio Donjem domu britanskog parlamenta 26. oktobra 1999. pod naslovom Kosovo - Historija krize.) Srbi su ubrzo culi za to pismo i to je znacilo da je nestalo i ono malo fleksibilnosti koje su ikad imali za pregovore o Kosovu. Sigurno je da delegacija kosovskih Albanaca ne bi potpisala sporazum u Rabouilletu 18. marta bez tog pisma SAD. Francuski i britanski kopredsjedavajuci koncentrirali su se na pozivanje Srba da prihvate da pozovu medjunarodne vojne snage sto je bio sastavni dio paketa iz Rambouilleta. Njihov pristanak, medjutim, u americkom pismu nije im sada ostavio ni drzavu u jakoj poziciji da opovrgnu izjavu OVK da je nezavisnost na stolu. NATO-ova zracna kampanja pocela je 24. marta i zavrsila 10. juna, istog dana kad je Vijece sigurnosti UN-a usvojilo rezoluciju 1244, koja uzima u obzir i dokumet koji je rezultat pregovora Washingtona i Moskve i predsjednika Cernomirdina i Ahtisaarija i prihvacen od srbijanskog parlamenta, kao i Tehnicki vojni sporazum kojim je omoguceno povlacenje jugoslavenskih snaga sa Kosova. U rasirenom olaksanju sto su uspjeli dobiti tri zahtjeva NATO-u, da se izbjegli kosovski Albanci vrate, da NATO snage dodju a da srspke snage odu - jako malo paznje NATO je posvetio punim implikacijama vrijednosti dokumenta Cernomirdin/Ahtisaari. Cijena za Srbe je bila sustinska, naime administracija UN-a i prihvatanje njihovog teritorijalnog suvereniteta najmanje za prijelazni period, sto dokazuje i odredba da ce samo srbijanski carinici i mali broj granicara biti na kosovskim unutarnjim granicama, ali ni to jos nije dozvoljeno. Komentatori cesto izrazavaju iznenadjenje zasto je Milosevic to prihvatio i oni izgleda ne znaju za cinjenicu da je Clinton sa Jeljcinom otisao dalje od sporazuma u Rambouilletu na veoma znakovit nacin prihvatljiv sa srpskog stanovista. U rezoluciji 1244, kojom Putin i Kostunica nastoje vezati medjunarodnu zajednicu. Moramo, medjutim, zapitati njih i sebe da li je rezolucija odrziva. Imamo li politicke volje da vojno onemogucimo Kosovo da postane nezavisno, ne samo za godinu vec za deceniju ili ce to trajati vijek ili vise? Rezolucija UN-a ne moze biti promijenjena protiv ruske i kineske volje. SAD uvijek smatraju Rezoluciju otvorenom za razne interpretacije konacnog statusa. Daleko je mudrije sada da se suocimo s teskim raspravama o provodjenju Rezolucije 1244 koja je dovela do kraja rata i pregovarackog rjesenja. Nema smisla da vojna prisutnost NATO-a silom oruzja lisava kosovske Albance njihove zelje za nezavisnoscu. Neki bi rekli da je ovo zadatak za novu evropsku odbrambenu inicijativu, ali ne mogu zamisliti tezeg zadatka kojim bi se testirale te nove snage. Svi mi znamo da snage UN-a nece uspjeti i da ce za nekoliko godina biti suocene s problemima s kojima su se UN suocavale u Bosni. Moje je strahovanje da ce mandat NATO-a na Kosovu na pocetku 2001. postati progresivno neispunjiv. Sjecam se nemoguceg mandata koji je britanska vojska imala u Palestini do 1946. Bombardiranje staba u hotelu Kralj David bio je jedan od teroristickih incidenata u borbi za slobodu koji je neizbjezno doveo do nezavisnosti jevrejskog naroda u Palestini. Kosovski Albanci su pokazali odlucnost da dobiju nezavisnost. Njih su u to uvjerenje doveli Amerikanci u Rambouilletu bas kao sto su Britanci uvjerili Jevreje Deklaracijom iz Balfoura da ce dobiti nezavisnost. Na Kosovu, Albanci su, i ostat ce, pereovladjujuca etnicka grupa i oni su jedinstveni u zahtjevu za nezavisnost, a tu su, kao i u Palestinci, zestoki aktivisti spremni da se bore za to. Prvi sustinski korak je da ne mozemo dati nezavisnost Kosovu izolirano. Kosovo jedino moze postati nezavisno na miran nacin u okviru ukupnog balkanskog rjesenja. Drugo, to sire balkansko rjesenje sada ce biti mnogo lakse postici nakon smrti Tudjmana i demokratskog svrgavanja Milosevica. Trece, svi dobronamjerni ljudi, posebno muslimani na Balkanu, moraju prihvatiti da ce rjesenje za Balkan, koje ukljucuje neovisnost za Kosovo, biti lakse postici ako neke bosanske teritorije budu ustupljene Srbiji. Niti je razumno, niti je moguce, uzevsi u obzir rusku i kinesku podrsku rezoluciji UN-a 1244, za srpski narod da se medjusobno pomiri u konacnom pregovarackom rjesenju oko gubitka Kosova, ukoliko im nije moguce da dobije neke teritorije RS u BiH. Stabilni mir na Balkanu zahtijeva ne samo precrtavanje dugogodisnjih medjunarodnih granica oko Kosova sa Srbijom i gubitak teritorije za Srbiju, nego istovremeno precrtavanje mnogo svjezijih medjunarodnih granica BiH, sacinjenih 1993. godine kao rezultat pocetka jugoslavenskog gradjanskog rata, kako bi se dopustilo Srbiji da dobije neke teritorije istovremeno gubeci druge. Prakticni um poziva na razmjenu teritorija izmedju Kosova i BiH. Bilo bi najbolje ako Crna Gora ostane u federaciji sa Srbijom, ali bi oni jos uvijek mogli zeljeti da pregovaraju o neovisnosti od Srbije. Ako dodje do toga, oni ce morati da se odcijepe u okviru sireg balkanskog rjesenja, a dopustit ce se da se mali dio crnogorske teritorije ustupi Srbiji, kako bi imala pristup moru u luci Kotor, gdje su lokalne vlasti pod srpskom dominacijom. Pristup tom dijelu Jadranskog mora dosao bi putem transfera nekih teritorija iz RS u Bosni. Federalne oruzane snage u Srbiji jos uvijek imaju znacajne mornaricke snage i one se nece sloziti da napuste to ako Crna Gora bude zahtijevala neovisnost i, uz neku pravdu, zahtijevat ce da zadrze bar jednu mornaricku luku. Mnogi ce tvrditi da ce svaka promjena postojecih balkanskih granica biti otvaranje Pandorine kutije. Mislim da je to pretjerivanje. Pitanja koja okruzuju prilagodjavanje granica nisu nova i bila su aktuelna u pozadini srpsko-hrvatskog rata, posebno kada su Srbi od Hrvatske zauzeli Prevlaku na ulazu u Bokokotorski zaliv 1991. godine. Tada smo uspjeli da postavimo snage UN-a na Prevlaku 1992. godine, a Prevlaka je vracena Hrvatskoj nakon niza pregovora od 1993. do 1995. godine. Takodjer se moze tvrditi da ce svaka promjena granica otvoriti raspravu o makedonskim granicama i grcko-albanskoj granici. Vjerujem da medjunarodna zajednica mora i moze logicno ovo odbaciti, uz cvrst sporazum sa albanskom vladom od samog pocetka. Grcka nema cega da se plasi postajuci najjaca zemlja u regionu. Bugarska reformisticka vlada nece stvarati neprilike oko novih granica, posto su oni odlucni da se pridruze EU i NATO-u sto je prije moguce. Oni su se takodjer razumno odrekli svojih ranijih pretenzija na makedonsku teritoriju. Brzo otvaranje Dunava je urgentan prioritet za Bugarsku i Rumuniju. Od sustinskog je znacaja da EU ostane velikodusna prema objema zemljama u okviru Pakta o stabilnosti. NATO se takodjer sjeca njihovog odgovornog i hrabrog stava u odbijanju ruskih zahtjeva tokom kosovskog rata. Ove dvije zemlje, skupa sa Madjarskom, ja sam uvjeren, doprinijet ce novom razmisljanju na Balkanu. U Makedoniji EU mora biti mnogo velikodusnija, ne samo ekonomski nego i politicki. Oni se suocavaju sa velikim problemom njihove albanske manjine. Popisom stanovnistva, Albanci su cinili 23 posto stanovnistva, ali vecina vjeruje da oni cine oko 35 posto i da je u porastu. Oni bi uskoro morali da se odreknu svojih ostro intoniranih zahtijeva oko univerziteta na albanskom jeziku. I pored svega, makedonski Albanci morat ce ostati u Makedoniji. Ukoliko bude potrebe za bilo kakvim medjunarodnim trupama da ostanu na Balkanu nakon konacnog rjesenja, za koje se ja nadam da nece biti nuzne, one bi mogle biti na makedonskoj granici koja je predstavljala prvo uspjesno razmjestanje UN-ovih snaga 1992. godine. Naravno, makedonsko slavensko rukovodstvo suprotstavit ce se neovisnosti za Kosovo. Ja bih ucinio isto da sam Makedonac, ali oni znaju da ne mogu predstavljati politicku snagu u okviru sireg balkanskog rjesenja. U Hrvatskoj imamo novu vladu koja je nacinila sustinske napore prema clanstvu u EU. Oni nece zeljeti da ospore staru Tudjmanovu tezu odvajanja Herceg-Bosne od BiH. Hrvati bi mogli osigurati toliko mnogo zeljenu klimu za kompromis na Balkanu. Sta sa BiH? Razumljivo je da nakon svega sto su prosli u Daytonu da SAD nece biti sretne da izmjene ni jednu tacku ni zarez u Dejtonskom sporazumu. Ali SAD znaju da vecina bosanskih problema proizilazi od Srba iz istocne Bosne i imaju podrsku predsjednika Kostunice za svako novo rijesenje koje bi bilo postignuto uz veliku cijenu. Kada je Carl Bildt bio predstavnik EU, on je uspio da ubijedi Srbe u i oko Banje Luke i u citavoj zapadnoj Bosni da pocnu saradjivati sa muslimansko-hrvatskom federacijom. Arbitraza za Brcko znacila je da je ovaj grad sa lukom na rijeci Savi i popratnom industrijom u Tuzli ostao integralni dio BiH. Ipak, u istocnoj Bosni, Srbi u tom dijelu RS jos odbijaju u mnogim podrucjima da se integriraju sa ostatkom Bosne. Precrtavanje bilo kakvih granica naislo bi na gromoglasan otpor nekih u muslimansko-hrvatskoj federaciji, ali bi isto tako naislo na tihu dobrodoslicu drugih koji zele da od Bosne stvore odrzivu zemlju. Bosna sada ima mnogo fleksibilnije lidere koji su mnogo manje oslonjeni na proslost. Davanje vise prostora Mostaru i Sarajevu politicki bi pomoglo sadasnjoj granici RS i znacilo bi da im Srbi vise "ne stoje za vratom" i bilo bi dobro za razvoj oba grada. Pale bi se mogle prikljuciti Srbiji, ali to bi moglo skupa sa Gorazdom biti predmetom pregovora. Granica obima svih ovih pregovora koja bi mogla biti od pomoci je uspostavljanje cvrstog pravila da bi se zrtva koju bi Srbija dala odustajanjem od Kosova podudarila sa onom teritorijom koju bi dala BiH. To bi sprijecilo da se pregovori prosire. Cilj bi bio uspostavljanje stabilnih novih medjunarodnih granica. Treba se nadati da ce oni takodjer ostvariti bolji ekonomski razvoj, iako optereceni voz historije i nedavne razumljive emocije zbog srpskih zlocina bi ucinile bilo kakvo prilagodjavanje veoma bolnim. Mozda ce najvece prilagodjavanje biti za politicare u zemljama EU i SAD-a. Neki ce u tome vidjeti implicitno priznanje da je bilo pogresno u ljeto 1991. godine priznati granice bivsih jugoslavenskih republika kao medjunarodne granice, sto je sve u svemu bilo bolno prilagodjavanje. Ali od te greske bili smo svjedoci i njeznog razlaza u Cehoslovackoj. To nije dovelo do nikakvog domino efekta u istocnoj Evropi, sto bi trebalo uvjeriti Rusku Federaciju zabrinutu zbog implikacija na Grozni. U medjunarodnim odnosima, krutost u razmisljanju je utociste za nerazmisljanje. U pitanjima koja se ticu Balkana, odsada SAD, EU i Ruska Federacija moraju biti spremne da balkansko rjesenje dodje od novih politickih lidera koje imamo na terenu. Necemo imati stabilnost ako nastavimo sa planovima da stvarimo tako nestabilnu teritoriju kojoj su godinama potrebne medjunarodne trupe i medjunarodna administracija. Nova arhitektura za Balkan je najbolji nacin da se razviju novi stavovi. Ono sto bi takodjer pomoglo svima u postizanju balkanskog rjesenja je da inicijativa bivseg americkog predsjednickog kandidata Boba Dolea iz Medjunarodne komisije za nestale osobe bude provedena u stvarnost. Oni vjeruju da se za 30.000 jos nestalih osoba moze racunati ako se potencijalnim ratnim zlocincima da nagrada ili amnestija ako otkriju tacne podatle o masovnim grobnicama. Oni takodjer iskljucuju amnestiranje bilo koga vec optuzenog za ratne zlocine. Takva politika bila bi veliki poticaj pomirenju, koje je zabiljezilo neznatan napredak u Bosni, ali je jedva zapocelo na Kosovu. To bi takodjer pomoglo ljudima da se vrate svojim prvobitnim domovima. To se ne bi odnosilo na Milosevica, Karadzica, Mladica i druge za koje su izdana javna naredjenja za hapsenja, niti za one koji su pod tajnim optuznicama koje treba da se otkriju. Oni ce i dalje biti u riziku da budu odvedeni u Hag, iako sumnjam da ce biti moguce predsjedniku Kostunici da promjeni svoje izborno obecanje da nece dopustiti izrucenje tih ljudi iz Srbije u Hag. Ali, ono za kojima su jos raspisane potjernice nece biti u stanju da napuste Srbiju bez straha od hapsenja. Moguce je da se atmosfera u Srbiji vremenom promjeni. Ono sto je sada najbitnije je da Srbija nastavlja putem reformi, da vojska lojalno sluzi novom predsjedniku i da je prijetnja gradjanskog rata otklonjena. Cistunci koji pravdu smatraju apsolutnom odbacit ce ovakve planove, ali pomirenje i pravda cesto dolaze u sukob. Mi u Evropi moramo mnogo da naucimo od pomirenja u Juznoj Africi s Komisijom za istinu i amnestijama, takodjer s onim u Namibiji. Normalno, ja bih morao dodati i Zimbabve, ali Robert Mugabe je zaprijetio Ianu Smithu hapsenjem zbog genocida i plasim se da je zapanjujuce pomirenje u toj zemlji iz 1980. godine dovedeno u rizik. Ono sto je Balkanu sada potrebno je obnova, pomirenje i prilagodjavanje medjunarodnih granica. Najbliza historijska paralela bio bi jos jedan Berlinski kongres. Uspjeh te konferencije dosao je od napora vodecih politicara, poput Lorda Sallisburyja, koji su insistirali da su svi osnovni sporazumi i promjene teritorija dogovoreni uoci sastanka. Kostunica, poput vecine Srba, ima sentimentalne i historijske veze s Kosovom, ali on se takodjer obraca Srbima u Bosni sto je demonstrirao tokom svoje nedavne posjete. Za razliku od Milosevica, koji je imao malo vremena za bosanske Srbe, Kostunica svesrdno podrzava njihovu borbu. On mora uvidjeti da su sanse za znacajan povratak Srba na Kosovo veoma daleke, ali privlacnost ideje dovodjenja nekih bosanskih Srba, koji mrze sto su prisiljeni da ostanu u Bosni i Hercegovini, moglaa bi osigurati historijsko balkansko rjesenje." 

  REZULTATI REFERENDUMA - 11.11.2000

BUDUĆNOST BiH

  (moguće varijante unutarnjeg ustroja)

piši mi ..

referendum.8k.com

BUDUĆNOST BiH