Ove
riječi, napisa Fra Tomislav pervan još
1996
godine:
Hrvati
kao Kurdi ?
ŽIVJETI
HERCEGOVINI
KAO HRVAT
Piše:
Dr. Tomislav PERVAN, provincijal
Hercegovačke franjevačke provincije
Dok
sjedam napisati ovih nekoliko redaka, imam pred sobom novine
Ljiljan Specijal i na str. 17. veliki oglas SDA u kome ta
stranka-pokret poziva na centralni predizborni skup za Austriju
24. kolovoza 1996. Međutim sudionicima pozvan je i dr. Mustafa
ef. Cerić, reis-ul-ulema, te se očekuje njegov dolazak ili
dolazak nekog od najviših predstavnika Rijaseta Islamske
zajedmice. Pred sobom imamo, očito, poistovjećivanje vjere i
nacije, vjere i političkog pokreta. Dobro znamo kako bi se ponašali
mediji u Hrvatskoj, BiH ili u svijetu kad bi, primjerice, neka
hrvatska politička stranka na ovim prostorima pozvala za svoje
predizborne skupove uzoritog kardinala, biskupe ili vjerske službenike,
te da se svojom nazočnošću opredijele za ovu ili onu političku
stranku ili opciju. Pred sobom imamo ponovno kao u komunizmu
dvostruka mjerila kojima svijet mjeri Hrvatsku i Hrvate,
makar oni bili bosanski ili hercegovački. Quod licet Iovi,
non licet... Imamo, kao u komunizmu, ravnopravne i ravnopravnije.
Čudna dihotomija, shizofrenija svijeta spram sudbine Hrvata na
ovim prostorima. Kao da je nekome stalo da nas ovdje nestane, te
da se granica predziđa hrvatstva prema Istoku pomakne preko Save,
Une, Dinare, Biokova i dalje na zapad, pa makar to bilo i do
Ognjene Zemlje, kako su to željeli još od pokojne Monarhije te
svih onih jugotvorevina do današnjih njihovih sljednika svi
hrvatozatornici. To, očito, živi u svijesti svih onih koji su došli
s Istoka na ove prostore, te u svijesti kojih postoji Drang nach
Westen, a u tome im smetamo mi, nepodobni latini, Hrvati na ovim
prostorima. Njihova je logika jasna: Vi imate svoju Hrvatsku, pa
eto vam je, makar bila i u obliku kifle ili bumeranga, ogrizina
jabuke, bez tijela i tkiva, u svome oglođalom i sasušjelom
kosturu.
Kako
i na koji način danas živjeti i preživjeti kao hercegovački i
bosanski Hrvat? Paradigmu nam za to mogu ponuditi duhovni pastiri
ovog podneblja, franjevci. Kroz sva ona pusta stoljeća tame,
potiranja, uništavanja svega katoličkog i hrvatskoga na ovim
prostorima uspjeli su sačuvati onu bitnu crvenu nit katolićanstva
i hrvatstva, živeći sudbinu ovoga naroda i pouzdavajući u
Providnost. Kroz stoljeća su postupali nenametljivo i nenasilno,
poput onoga kineskog slikara koji je petnaest punih godina pokušavao
naslikati pijetla i tek ga petnaestu godinu naslikao jednim
jedinim potezom. Ti su naši duhovni preteče cijeli svoj život i
kroz cijelu proteklu svjesnu povijest Bosne i Hercegovine slikali
jednu temu, ispisivali jednu knjigu, skladali jednu melodij
koja
je neizbrisiva iz svijesti i povijesti ovoga bosanskohercegovačkog
čovjeka i zemljovida, a to je: pripadnost zapadnome kulturnom
ozračju, katolička i evanđeoska svijest u puku te pripadnost
hrvatskom narodu. Djelo naših ujaka i fratara svjedoči o njima
bjelodano, o njihovim nastojanjima i uspjesima, ali i povijesnim
tragedijama i nikad nezacijeljenim ranama koje je ostavljao i
zadavao ovdje interes Zapada i Istoka.
Danas,
u vremenu kad su najpopularniji i najbolje plaćeni u Hrvatskoj i
svijetu pamfleti protiv Hrvatske i Hrvata, kad se na tome mogu
zaraditi bogati honorari, potrebno je dovoljno mudrosti i odvažnosti,
sačuvati prisebnost i krenuti tiho i nenametljivo u ono najteže
i najbolnije. Naime, ostati dostojanstven na sve napadaje, zdesna
i slijeva, ne dati se isprovocirati ili izgubiti živce, svjesni
svoje duhovne i moralne, svoje etičke nadmoći nad svima onima
koji nam kroje ili nameću ovakva ili onakva rješenja, za tzv.
povijesnim stolovima, nakon svih onih prijelomnih trenutaka kad su
se dogovarali Istok i Zapad o sudbini nas i ovih prostora, nakon
raznih tzv. mirovnih sporazuma u 17., 18., 19. i 20. stoljeću,
nakon neuspjela otomanskog pohoda na Beč, Kandijskog rata, prošlostoljetnih
prevrata, prekrajanja granica Europe, dodjele ovih prostora
Monarhiji, zatim versajske i svake ine jugotvorevine itd. Potrebno
je sačuvati prisebnost i svoju svemirsku okomicu koju,
primjerice, tjelotvori u sebi jedna baka Penavuša sa svojim
pticama i nebeskim bojama. Ona, a i bezbrojne naše majke i bake,
nose cijeli svemir i život u sebi, u tišini svoje duše, crnini
svoje nošnje, kroz prebiranja krunice, zacjeljivanje neprebolnih
i nikad zacijeljenih rana te uvijek novih ratova i oplakivanja
poginulih i nestalih. Jer, ne zaboravimo, nema obitelji u
Hercegovini koja nije kroz ova minula tri ovostoljetna rata i teških
režimskih čizama, najprije srpskih žandara i filanaca te potom
raznih knojevaca, oznaša, udbaša i svih njihovih domaćih
pripuza i doušnika, izgubila nekoga od najbližih na tolikim križnim
putovima i povijesnim nedohodima. Stoljećima prije ovog krvavoga
na prostorima Hercegovine mogao se zvonko čuti samo jedan Mažuranićev
refren u ušima hrvatske i katoličke raje: Harač, rajo, harač
viče! - Harač, rajo, il' još gore bit će! Ako su u poraću iza
1945, mnogi izbjegnuli na svome ognjištu zatornom metku ili
kazamatu, njihove su u crno zavijene majke bile uvijek u strahu za
svoje u političkoj emigraciji ili ekonomskoj migraciji, da ih
ondje ne stigne tupa toljaga ili metak zakletih crnorukaša,
apisovaca ili plaćenih udbaša. I dok govorim o prisebnosti i
nebeskoj okomici našeg čovjeka, prisjećam se jedne druge poučne
legende. Naručio kineski car čovjeka koji će mu dresirati
pijetlove za borbu. Izabrao krotitelj i obučavatelj pijetlova
jednoga. U susretu s protivnikom odmah se stao kostriješiti,
lupati krilima po zemlji, kopati ispod sebe, a svoju crvenu
krijestu podigao visoko, spreman skočiti na protivnika. Car
mislio da mu upravo takav pijetao treba. Međutim, obučavatelj je
rekao da nije spreman za borbu. Prošlo tri tjedna i ponovno
pokus. Pijetao je ovaj put bio isto tako ratoboran, ali bitno
manje. Car mislio da je upravo oran za borbu. Međutim, krotitelj
je ponovno rekao ne. Tek idući put, kad je došao pijetao u arenu
za borbu, mirno pobirao zrnevlje po zemlji i ravnodušno promatrao
protivnika, rekao je krotitelj da je pijetao spreman za borbu.
Njega protivnik ne smeta sve dok ne napadne. Svjestan je svoje
snage i ne ide prvi u borbu. Bude li napadnut, dobit će svoje,
tako je rekao krotitelj caru. Dakle, potrebna je svijest i
samosvijest vlastite duhovne pa, ako hoćemo, i tjelesne snage i
nadmoći.
Zato,
makar to netko anatemizirao ili smatrao bogohulnim izrazom, ovaj
prostor je ipak predziđe hrvatske državotvorne svijesti prema
Istoku. Ovaj puk je na svojim leđima i kroz svoju dugu i patničku
povijest, uz svoje duhovne vođe, dobro iskusio što znači biti
porobljen, što znači kad žudnja za moću i vlašću pogazi i
stavi izvana zakona sve etičke i moralne zasade i norme. Povijest
i iskustvo na ovim prostorima pokazali su bjelodano kako politika
gotovo nutarnjom nuždom kvari čovjekov karakter. Zato u ovim
prijelomnim trenucima treba upravo ta duhovna snaga, okomica prema
Nebu, koja može jedina podariti nutarnju svijest i samosvijest
duhovne moći i nadmoći nad skorojevićima.
Hercegovački
Hrvati činili su i čine i danas samo jedno: branili su i brane
svoje. Ovdje se, u Hrvatskoj ali i bijelom svijetu, još i danas
na račun hercegovačkih Hrvata ubire dolarski i devizni harač i
danak, primaju se goleme novinarske tantijeme za što gore napise
o Hercegovcima i Hercegovini. Tragedija Hrvata u BiH kuša se
objesiti o vrat Hercegovcima i protumačiti tzv. hercegovačkim
sindromom, te se time hotimice i svjesno stvara duboki jaz između
mekih i miroljubivih bosanskih Hrvata, iskonskih katolika, i
hercegovačkih tvrdolinijaša i korumpiranih kriminalaca i švercera.
Zato je veoma indikativno promatrati i čitati na koji se način
danas stigmatiziraju u javnosti hercegovački Hrvati, a zapravo je
konačni cilj rušenje Hrvatske kao države. Upravo su hercegovački
fratri dobro znali i bili svjesni kamo je smjeralo Kallayevo bošnjaštvo,
bošnjačka nacija i bošnjački jezik, a i danas znamo tko to sve
promiče istrijanstvo, dalmatinstvo, slavonstvo, bošnjaštvo, i
danas znamo kamo i čemu smjeraju autonomaši i kripto-orjunaši.
Znamo kako je u Vojvodini moglo biti Bunjevaca i šokaca, ali ne i
Hrvata, isto tako i Ličana, Istrijana, Dalmatinaca, Slavonaca, Bošnjaka,
Hercegovaca, svih, samo ne Hrvata. Dojučer je sav Zagreb bio
protiv dalmoša, Split protiv vlaja, danas su se podignuli na
Hercegovce (in tyrannos), a nisu smjeli pisnuti protiv navale
preobučenih četnika iz Like i s Korduna, s Kozare i Srbije koji
su preplavili Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Rijeku, Pulu,
Zagreb, Osijek, Sarajevo, a poglavito Banju Luku... Ovo što se
događa u hrvatskim medijima protiv hercegovačkih Hrvata ravno je
medijskom genocidu, croatocidu i pogromu kakav se nije provodio ni
u najgore antisemitsko vrijeme. Zapravo se napada jedan cijeli i
bitni segment hrvatskoga nacionalnog bića. Taj protuhrvatski duh
ostao je nazočan u svim razredima bivše JAZU, i taj se duh nikad
nije brinuo o hercegovačkom čovjeku, seljaku i težaku. Nije
tome duhu bilo važno zašto su stotine tisuća hercegovačkih
Hrvata bili prisiljeni iseliti početkom ovog stoljeća u Ameriku,
a potom, u strahu za život, u Australiju, Argentinu, Ameriku,
Kanadu, zapadnu Europu. Danas se pak zbog šake kriminalaca, koje
je u bitnome iznjedrio bivši komunistički nemoralni režim, optužuje
cijela jedna zdrava duhovna i fizička grana hrvatskog naroda, jer
osobno sam na vlastitoj obitelji iskusio kako su teško i mučno
naši roditelji radili i gradili, mučili se i uzdizali potomstvo.
Kad sam kao četrnaestogodišnjak došao u sjemenište, prvo što
je bilo, oduzeli su mi pravo na zdravstveno osiguranje i
zdravstvenu knjižicu, tako da sam svaki pohod liječniku i zubaru
morao platiti iz džepa, a otac je do dvije godine dobio otkaz kao
kopač u rudniku. Kao da bijaše u ono doba premija biti kopač u
rudniku boksita, duboko pod zemljom! Ali, i to se moralo
prihvatiti da bi se preživjelo u brojnoj hrvatskoj obitelji s
desetero djece. Svi ovi napadaji na hercegovačke Hrvate napadaji
su na jednu bitnu odrednicu hrvatskog naroda. Hercegovački Hrvati
i poduzetnici ne smetaju nikome u svojim novim domovinama, od
Australije do Kanade. Ima ih vrlih, čestitih, poduzetnika i
bogataša, sposobnih i marljivih, i tu su prihvaćeni i cijenjeni.
Smetaju oni ovdje i ondje samo okorjelim jugonostalgičarima.
Dandanas pak ovaj hercegovački seljak i težak otima kamenu i
buri svaki komad obradiva tla, i zašto ga en masse demonizirati i
anatemzirati?
Prije
ovih izbora pitam se: Zašto desetci tisuća mojih hercegovačkih
Hrvata i danas strepe, dok zarađuju svoj kruh na ovoj tvrdoj
zemlji, neće li se možda sutra naći u situaciji Kurda, neće li
možda već sutra morati ponovno bježati, ovdje iz Mostara, iz
Hercegovine, prema zapadu, kao nekoć pred Turcima, srpskim žandarima
i komunističkim zlosilnicima? Kad se uzmu u razmatranje sve
zakulisne igre od Versaillesa, Jalte, Lisabona, Washingtona, East
Rivera, Daytona, možda nam se upravo to sprema, jer se odlučuje
o nama bez nas! Odatle i strahovite frustracije u malih ljudi koji
su izgubili sve, a uložili sve, do golog života, do zadnjeg novčića,
da bi kupili pušku za samoobranu od najezde s istoka da bi sačuvali
svoju hrvatsku samobitnost i samostojnost, svoje ognjište i
jezik. Dok su drugi, poslovično povijesna oklijevala
(cunctatori!), tvrdili kako ovo nije njihov rat čekajući za
stolom ishod i rezultate svjetskih dobro plaćenih političara i
mahera, dotle je hercegovački Hrvat
