referendum

S TRAFALGAR SQUAREA DAYTON NIJE SPORAZUM NEGO DIKTAT

Početkom ljeta počele su razne svjetske humanitarne organizacije - naročito tijela koja se bave praćenjem i promicanjem ljudskih prava prosvjedovati protiv održavanja izbora u Bosni i Hercegovini u roku predviđenom Daytonskim sporazumom - dakle, do l4.rujna. Njihovo je obrazloženje bilo da situacija na terenu nije sazrela za zaista demokratske izbore koji bi izražavali istinsku volju birača svih triju naroda u Bosni i Hercegovini - Bošnjaka-Muslimana, Hrvata i Srba. Spomenuto je, među ostalim, kako se - suprotno odredbama Daytona - izbjeglice (osim jednoga malog broja) nisu vratile u svoj zavičaj, kako ne postoji sloboda kretanja i kako nema slobode informiranja za sve političke skupine podjednako. Tu se je u prvom redu - i to s potpunim pravom - odnosilo na tzv. Republiku Srpsku ali i - uz mjesne varijacije - i na Federaciju. Ti se prosvjedi još tu i tamo čuju, ali su uglavnom utihnuli. Utihnuli su zato što su velike sile - a naročito Sjedinjene Države - jasno dale do znanja da se ti izbori moraju održati u predviđenom roku, kud puklo da puklo, pa je stoga o bilo kakvom odgađanju isprazno i razgovarati. Zašto je velikim silama toliko do tih izbora u tom doista kratkom roku? I imaju li pravo ili krivo?

Ključ za razumijevanje i ocjenu službenog zapadnog stava prema izborima u BiH je činjenica da Dayton nije sporazum već diktat. Njega je svjetska supersila - Amerika - nametnula zaraćenim stranama na terenu. Mir nametnut tim sporazumom nije pravedan - on nagrađuje agresiju - ali odgovara interesima velikih sila. Rat u Bosni, koji su one dugo tolerirale (i na manje ili više diskretan način izdaleka manipulirale) u nadi da će se brzo završiti previše se bio otegao. Srpska pobjeda koju se očekivalo, čak ako ju se možda i nije priželjkivalo, izostala je. Zbog Bosne, Amerika - i u manjoj mjeri Europa - počele su nailaziti na sve veće probleme u arapskim i drugim muslimanskim zemljama - naročito onima koje su sklone Zapadu) one su gorko svojima zapadnim partnerima predbacivale nehaj (pa čak i neprijateljstvo) prema

svojoj subraći u Bosni. Zapadne kršćanske zemlje, govorilo se od Turske i Egipta sve do Malezije, dozvoljavaju genocid nad islamskim vjernicima u Bosni koji ne bi dozvolili da se radi o kršćanima. U Europi se pojavila opasnost raskola u NATO-u zbog unutar europskih svađa oko politike prema Bosni, a još i više sukoba o istoj temi između Amerike i europskih članova NATO-a.

Na američkoj unutarnjoj sceni neuspjeh zapadne politike u Bosni dao je dragocjenu municiju

meni rekao jedan američki znanac, inače visoki državni dužnosnik.

Sve što se odonda u Bosni događa izravno proizlazi iz načina na koji je ovaj rat završen - diktatom izvana. Glavni čimbenici su ovdje želja Zapada za mirom, stabilnošću i - budimo brutalno otvoreni komocijom. Sada kada je mir uspostavljen, stabilnost je glavna briga zapadnih vlada, koje sve odreda imaju probleme kod kuće i nikako ne žele da im Bosna opet padne na vrat upravo kada je počelo

Prije ili kasnije narod shvati - kao što to sve više shvaća u Hrvatskoj - da nacija i demokracija idu zajedno i da ova potonja neizmjerno profitira od one prve. Samo demagozi sumnjivih a zapravo sasvim prozirnih namjera to niječu te i dalje pozivaju sa sveopću disciplinu - zna se zašto. Nadam se

i dapače sam uvjeren - da će tako biti i u Bosni. Paradoks je to, ali mislim da će baš stabilnost biti ta koja će postupno otvarati vrata demokratskoj promjeni i postupnom ispravljanju strasnih nepravdi ovog rata.

republikanskim kritičarima predsjednika Clintona. Kampanji senatora Dole-a za dokidanje embarga na izvoz oružja Bosni protivili su se rukama i nogama saveznici Amerike u Europi. Clinton je bio u velikoj neprilici. Znao je da će, dođe li do zaustavljanja unilateralnog američkog embarga, Britanija i Francuska smjesta povući trupe iz Bosne a Amerika morati - u skladu s prije zadanim obećanjima - onamo poslati svoje vojnike kako bi pripomogla pri toj vojno (a još više politički) riskantnoj evakuaciji. Dajući "zeleno svjetlo" i diskretnu ,ali nipošto zanemarljivu vojnu i diplomatsku pomoć vladama u Zagrebu i Sarajevu kako bi one udarile po Srbima, Amerika je na elegantan način presjekla bosanski čvor. I drugima zapadnim vladama - čak i onima kao, na primjer, britanskoj i francuskoj koje nikada nisu "smekšale" Hrvatsku - odgovaralo je da se rat konačno završi a i da bosanski Srbi budu kažnjeni za poniženja nanesena Zapadu. (Ovo posljednje je naročito vrijedilo za predsjednika Chiraca, ponosnog čovjeka koji je svakako želio izvojštiti zadovoljštinu za poniženja što su ih Srbi nanijeli francuskim vojnicima UNPROFOR-a.). Tako su i Europljani poduprli zračne udare NATO-a protiv bosanskih Srba zbog rata koji je bio na pomolu u rujnu 1995., jer su se bojali da bi on destabilizirao Miloševića i otvorio novu krizu daleko širih razmjera u Srbiji - i šire, "Holbrooke se opredijelio za mir a ne za pravdu", kako je to izgledati da su je se otresli. Sve što bi moglo ugroziti stabilnost u Bosni - kao, na primjer, uhićenje osoba osumnjičenih za ratne zločine izbjegava se. Clintonovoj je administraciji silno važno da se u Bosni ne dogodi ništa, na primjer, napadaji na američke vojnike što bi republikanci mogli iskoristiti protiv predsjednika u ključnoj završnoj fazi kampanje za izbor predsjednika u studenom). Ni druge vlade ne žele bilo kakvih komplikacija koje bi im mogle štetiti kod kuće i antagonizirati glasače. Sve te vlade misle i kalkuliraju kratkoročno. Imaju li pravo oni iz tabora ljudskih prava koji zapadne vlade kritiziraju za cinizam i licemjerje i naročito im prigovaraju da će forsiranjem preranih izbora samo pospješiti nacionalnu homogenizaciju i pripomoći ratifikaciji vlasti "nacionalnih" stranaka - HDZ-a medu Hrvatima, SDA-a medu Muslimanima i SDS-a medu Srbima? Ti kritičari imaju, dakako, potpuno pravo. Nije dobro što kod svih triju naroda u BiH danas još uvijek vladaju "stare" strukture iz vremena rata. A monstruozno je što se medu liderima u srpskom entitetu nalaze ljudi čije su ruke okaljane krvlju. Nije dobro ni to što te "stare snage" ne gledaju naprijed već unazad. Ali to ne znači da one nemaju demokratsku legitimaciju medu svojim sunarodnjacima i da njihova politička vlast počiva isključivo na sili i teroru. Nije li neizbježno da je poslije ovoga strašnog rata, koji je iza sebe ostavio

opću nesigurnost, nacionalni čimbenik u prvom planu - što također u pravilu znači zbijanje redova oko jednoga jakog vođe? I da u ovakvim situacijama "svaka ptica svome jatu leti" - kako to kaže hrvatska narodna poslovica. U Hrvatskoj je zbijanje redova iz bojazni da se unutarnjim svađama ne ugrozi tek netom stečena nacionalna država bilo razumljivo. Ali stoji i to da je primat nacionalne solidarnosti usporio razvoj i pluralizma i pravne države i civilnog društva. Mnogi se još uvijek boje slobodne, kritične diskusije da ona ne bi, kako se obično kaže, išla na ruku neprijateljima koji žele Hrvatsku vratiti na Balkan.

Ali upravo primjer Hrvatske pokazuje da to stanje nije vječno. Prije ili kasnije narod shvati - kao što to sve više shvaća u Hrvatskoj - da nacija i demokracija idu zajedno i da ova potonja neizmjerno profitira od one prve. Samo demagozi sumnjivih a zapravo sasvim prozirnih namjera to niječu te i dalje pozivaju sa sveopću disciplinu - zna se zašto. Nadam se - i dapače sam uvjeren - da će tako biti i u Bosni. Paradoks je to, ali mislim da će baš stabilnost biti ta koja će postupno otvarati vrata demokratskoj promjeni i postupnom ispravljanju strasnih nepravdi ovog rata. U tome procesu, ovi izbori samo su prva etapa koju nije moguće preskočiti. Kako bi se kasnije moglo krenuti dalje,

važno je da se uza sve svoje manjke ovi izbori ipak održe. U tome se smislu može čak reći da se ovdje, iznimno (i vjerojatno sasvim privremeno), poklapaju i strani i domaći interesi.

Međutim, da bi se održala dinamika demokratizacije i tržišne reforme i spriječilo ponovno izbijanje rata, potrebno je sve elemente što čine Bosnu ojačati u okvirima iz Daytona. Što se dulje ti okviri održe i što budu čvršći, to će se prije i lakše afirmirati integrativni gospodarski čimbenici, kao trgovina, promet i tako dalje. Tu unutarbosansku normalizaciju žele zapadne sile - naročito Amerika - i oštro će u duhu Daytonskog diktata (koji je i dalje na snazi) kazniti svakoga onoga koji taj njihov projekt bude sabotirao. Zasada ulogu glavnog sabotera igraju Karadžić/Mladićevi bosanski Srbi. Hercegovački Hrvati mogli bi u dužoj perspektivi požnjeti ogromne koristi od lojalne suradnje u provođenju Daytona. S druge pak strane, mogli bi neizmjerno nauditi sebi samima, ali i Republici Hrvatskoj, pokažu li se oni ortacima bosanskih Srba u sabotiranju Daytona koji je mnogima u Bosni neudoban i žulja ih ali će se vjerojatno pokazati trajnijim no što mnogi njegovi kritičari misle i nadaju se. Neće biti Daytona II. Samo je jedan Dayton...