referendum

Piše: Dr. Jadranko PRLIĆ

Predstojeći rujanski izbori u Bosni i Hercegovini mnogo su više od reanimacije demokratskog ozračja, koje se dalo slutiti premijernim postkomunističkim višestranačjem iz 1990. da bi bilo ugušeno u krvi i patnjama ogromnog broja ljudi nakon započete srpske agresije, najprije na Hrvatsku a potom i na Bosnu i Hercegovinu.

Iako se održavaju u vrlo specifičnom kontekstu, omeđenom Daytonskim mirovnim sporazumom i poratnim ozračjem razrušene i raseljene zemlje, ti izbori nadilazit će značenje činjenice da se s njima treba završiti razdoblje navikavanja na primirje i započeti - pravi mir. Izbori će biti validan test koliko nacionalne (samo)svijesti i kohezije konstituitivnih naroda Bosne i Hercegovine, toliko i programske vjerodostojnosti i autoriteta djelujućih političkih stranaka.

Iskustva zemalja s razvijenom demokracijom kazuju da već prvi izborni rezultati (a konačni svakako!) slvari postavljaju na svoje mjesto, sukladno volji i željama većine. Događa se, naravno, da je većina želja svake stranke, svakog kandidata i njihovih izbornih stožera da se nadu među pobjednicima, i to pobjednicima koje mediji, inozemni promatrači i - ako je moguće - ni protivnički tabori neće prosuđivati kao grešku glasača. Taj cilj nije lako ostvariti. Pogotovo to neće biti lako u izbornim uvjetima pod kojima će građani BiH izaći na birališta 14. rujna 1996. godine.

Za nas Hrvate u Bosni i Hercegovini rujanski su izbori od posebnog značenja.

U svome nominalnom značenju oni će biti pokazateljem naše kolektivne želje za opstojnosti u BiH, koja je povijesno i hrvatska zemlja. Naše pravo na BiH sada je ugrađeno i u dokumente o konstituciji Bosne i Hercegovine kao samostalne države. U Washingtonskom dokumentu o Federaciji BiH, i u Ustavu BiH iz Daytonskog mirovnog paketa (Anex IV ), Hrvati se definiraju kao konstitutivan, jednakopravan narod. U velikoj mjeri hrvatski dužnosnici su već do sada uspjeli potvrditi tu konstitutivnu poziciju u organima vlasti, i na federalnoj razini i u državnim strukturama BiH.

Medutim, ne smijemo zaboraviti da je prva, ratom obilježena polovica ovog desetljeća našem narodu u BiH donijeia veoma bolna iskustva.

Hrvatsko selo Ravno, na jugu Hercegovine, bilo je prva žrtva srpske agresije na BiH. U Ravnom su pale prve civilne žrtve rata u BiH.

Bila je rana jesen 1991. kada se dogodio taj prvi ratni zločin na tlu BiH. Prethodio je dolazak armade bivše JNA na područje Mostara (18. rujan 1991.), i to u pritajenoj okupatorskoj funkciji za račun zamišljene Velike Srbije.

odabere pogrešne pobjednike, odnosno da marginalizira stranačke programe utemeljene na pravim vrijednostima. Ali, to je njezin izbor kojega također demokracija štiti, ma koliko on bio mazohističan i suicidalan s jedne, a netipičan ili suprotan dominirajućoj praksi s druge strane. Izbornim gubitnicima preostaje bolan pad na zemlju i utješno pravo da naredne četiri godine (ovaj put u BiH dvije godine) traže odgovore na pitanje: u kome je bila greška - u biračima ili u vlastitom programu!?

POSEBNO ZNAČENJE

Kasniji slijed ratnih dogadanja uvjetovao je veliki - u odnosu na druge domicilne narode postotno i najveći - egzodus jednog nacionalnog korpusa sa svojih stoljetnih staništa. Mnogi Hrvati iz Posavine, srednje Bosne, Banjaluke, Sarajeva, više od polovice hrvatskih obitelji, dočekalo je Daytonski mir daleko od svojih ranijih adresa, u izbjegličkom ili raseljeničkom statusu, diljem zapadne Europe, u Republici Hrvatskoj ili na obranjenim prostorima Herceg-Bosne.

Njihov povratak svojim domovima treba biti prva trajna poslijeizborna zadaća vodeće nacionalne stranke i svih njezinih predstavnika u tijelima vlasti. Treba podsjetiti da je hrvatsko političko vodstvo, predvođeno pobjedničkom strankom na izborima '90., HDZ BiH, već u napadu na Ravno prepoznalo agresiju i odmah je počelo s organiziranjem obrane. Drugima su se u Bosni i Hercegovini oči otvorile tek šest mjeseci kasnije.

U retrospektivu dramatičnih događanja ovdje tijekom proteklih pet godina, uz doista tragične bilance rata, svakako treba uvrstiti i brojne mirovne inicijative i pokušaje promptnog rješavanja krize na prostoru bivše Jugoslavije. Iako je sve do pobjedničke "Oluje", odnosno do potpunog oslobađanja Knina sa širom okolicom, Republika Hrvatska bila također u središtu svjetske pozornosti, kronično žarište i nerješiv problem za međunarodnu zajednicu ipak je bila BiH. Između dosta naivnog Coutilijerovog plana s početka 1992. i pragmatičnog američkog projekta okončanog u Daytonu (Ohio, SAD) u studenom 1995, održano je na desetine pregovaračkih sesija. U većini prijedloga dominirajući začin su bili interesi koji se, zapravo, i nisu ticali BiH, ili nisu izravno bili povezani sa životnim interesima Hrvata i Bošnjaka Muslimana, kao žrtava srpske agresije. Neki od prijedloga, opet, uključivali su prihvatljiva rješenja. Recimo, možda je trebalo iskazati više strpljenja i analitičnosti spram Vance-Owenova plana, koji je uz određene preinake mogao biti prihvatljivo rješenje.

No, ne smijemo zaboraviti da je većina prijedloga padala u vodu samo zato što je spram agresora isključivala jezik sile. Obrat situacije na terenu počeo je nakon što su se topnički položaji vojske

Republike Srpske našli na meti zrakoplova NATO snaga. Istina, prethodio je i Washingtonski sporazum kojim su, uz obustavu muslimansko-hrvatskog sukoba, udareni i temelji Federacije BiH.

A onda je došao Dayton. Za sve sudionike pregovora tri tjedna provedena u američkoj vojnoj bazi kraj toga grada bila su dugo razdoblje intenzivnog stresa. Organizator pregovora, američka administracija s Warenom Christopherom na čelu, odlučno je želio uspjeh.

Osim što su svi načelno iskazivali žudnju za mirom, izaslanstva BiH i Republike Hrvatske s jedne, a tzv. Jugoslavije, s druge strane, imala su potpuno oprečne poglede na uzroke rata i uvjete eventualnog mira. Breme povijesne, i kolektivne i pojedinačne, odgovornosti bilo je preteško. Svaki je povoljan rezultat - a to je tada značilo, prije svega, obustavu rata, te eventualno prve korake ka miru - uključivao bolne kompromise. O Daytonu su do sada publicirane brojne istinite i neistinite priče, pretežito putopisne i nadnevničarske naravi.

Malo je svjedočenja onih koji su provodili noći nad zemljopisnim kartama i statističko-demografskim publikacijama, koji su pisali draftove ustava i drugih aneksa, koji su imali u rukama "kompromisne" (a zapravo maksimalističke) prijedloge drugih strana. A jedino su oni mogli opisati težinu dvojba, otvorenih i "zapakiranih" prijetnji i raspoloživih opcija za pregovaračkim stolom. Odmah nakon pregovora oglašavali su se vrlo oštri kritičari i nevješti proroci sudbine toga mirovnog paketa.

Sada smo svjedoci svojevrsnog predizbornog povratka u Dayton. Osam mjeseci nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma rezultati njegove provedbe su ohrabrujući. Temeljem toga sporazuma petogodišnji rat u BiH je obustavljen. Svi rokovi u vojnom dijelu su ispoštovani. Implementacija civilnog dijela teče sporije, ali treba imati u vidu i slojevitost razina na kojima se sprovode promjene.

Uspostava civilne vlasti započela je u uvjetima postojanja čak četiri administrativna aranžmana na , teritoriju BiH (republički i federalni organi, Republika Srpska i HRH-B). Skoro toliko postojalo je i sustava u socijalnoj sferi s veoma različitim uvjetima socijalne skrbi pojedinih kategorija pučanstva. Tako su u Herceg-Bosni umirovljenici redovito mjesečno primali svojih 50 DEM mirovine, dok su na područjima pod kontrolom Armije BiH mirovine bile nekoliko puta manje i neredovite, kao i u Republici Srpskoj. Neuporedivo bolji , tijekom cijelog rata , bio je materijalni položaj obitelji poginulih branitelja i invalida Domovinskog rata, potom vojnika i pripadnika MUP-a na području pod nadzorom HVO već u drugim dijelovima BiH, itd.

Uspjehu Daytonskog mirovnog paketa svakako je doprinijela njegova cjelovitost. Pored Okvirnog mirovnog sporazuma paket sadrži i 11 aneksa koji "pokrivaju" široko područje, od Ustava, kao temeljnog dokumenta svake države (anex IV), pa do aajkrupnijih problema (povratka izbjeglica i raseljenih, anex VIL), ili, pak, sasvim specificiranih pitanja (npr. zaštita kulturnih spomenika, anex VIIL). U istom je paketu i Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH, te sporazumi o Mostaru i o organiziranom povratku izbjeglica i raseljenih u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova.

Razumljivo je da tako raznoliku paletu zadaća nije lako realizirati u prvotno predviđenim rokovima. Velikim dijelom i zbog činjenice da je u bosanskohercegovačkim prilikama vrlo teško razlučiti tehničku stranu problema od njihovog političkog backgrounda.

Poznato je da hrvatska i bošnjačka strana ne percipiraju jednako ulogu Federacije BiH. Za nas Htvate Federacija je krajnji cilj i prihvatljiv okvir udruživanja. Bošnjačka strana, medutim, Federaciji pridaje samo transfernu poziciju na putu do centralizirane države s vlastitom dominacijom.

Prema Daytonskom sporazumu BiH je država sastavljena od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, s reduciranim središnim fiinkcijama, od kojih će u punoj funkciji ostati resori vanjskih poslova i vanjske trgovine. Sve ostalo treba biti u cijelosti (npr. obrana i unutarnji poslovi, obrazovanje ), ili djelomice (npr. spcijalna politika i pravosude) transferirano na i njihove niže teritorijalne strukture, županije,kantone i općine.

Daytonski sporazum isto tako nalaže istodobnu funkcija i ovlasti organa Hrvatske Republike

Herceg-Bosne, s jedne, a ranijih republičkih organa BiH, s druge strane, na Federaciju BiH.

Isključivo radi svojih izborno-promidžbenih potreba, bošnjačko-muslimanska strana u posljednje je vrijeme iskrivljeno tumačila taj dio sporazuma, zahtijevajući ubrzano ukidanje Herceg-Bosne a prešućujući obvezu istodobnog transfera i republičkih ovlasti. U tome se kontekstu jednostrano interpretiraju posljednji Ženevski dogovor i dokumenti koji se dogovoraju na zasjedanju Foruma Federacije.

Pojačana medijska kampanja i grubi optužujući rječnik, kojima se Herceg-Bosna na bošnjačkoj strani već duže vrijeme pokušava detronizirati i ocrniti, ipak neće zasjeniti bit i temeljne razloge osnivanja i postojanja Hrvatske Republike HercegBosne (i njezine preteče, Hrvatske zajednice HercegBosne), njezine Vlade i Hrvatskog vijeća obrane, a to su zaštita nacionalnih interesa i organiziranje obrane Hrvata u BiH.

Upravo zato što svojim funkcijama nije zahvaćala ništa više osim pitanja organizacije života (i kada je trebalo, obrane) na prostorima pod nadozorom HVO, HRH-B će mnogo lakše izvršiti tranziciju u županijske i općinske strukture, sukladno Daytonskom sporazumu i posljednjim dokumentima, nego što će to uraditi središnja probošnjačka vlast s mnogim svojim paradržavnim i neustavnim institucijama, poput Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), te brojnih direkcija, zavoda i javnih poduzeća. Taj povratak u Dayton s bošnjačke strane, sudim, bit će izuzetno dramatičan, jer će značiti i raskid s dosta slatkim iluzijama o "svojoj" državi, snivanoj u nekim autističkim fazama.

Kao najmalobrojniji narod u BiH (prema popisu iz 1991. bilo nas je svega 17.3 %), Hrvati i pored preživljene golgote u zadnjih pet godina pokazuju zadivljujuću vitalnost. Ona se posebice očituje u snazi duha i vjere. Treba iznova pročitati, recimo, Zbornik radova sa znanstvenog skupa "Hrvati u BiH - ciljevi i mogućnosti", što je potkraj 1994. održan u Neumu, treba pogledati ratne godišnjake "Napretka" ili bibliografiju izdanih književnih djela, znanstvenih radova i publicistike, pa spoznati snagu duhovnog otpora hrvatskih intelektualaca spram ataka na našu opstojnost u BiH. Čovjek odlazi ushićen i ispunjen ponosom i nadom iz dvorišta spaljene crkve na Stupu kod Sarajeva, nakon što na Veliku Gospu sudjeluje u misnom slavlju s više od 5.000 sada uglavnom raseljenih mještana. Slične misli i emocije probude se u vama i u nestalom hrvatskom selu Bobovac kod Vareša, u crkvama i svetištima u Posavini, diljem Hercegovine...

Hrvata će za ove izbore u Bosni i Hercegovini biti manje nego 1990. godine. Ali, kao što je u jednoj prilici napisao Stjepan Radić, ljudi i narodi u Europi se ne broje, već se važu i prosuduju po svojim kulturnim i gospodarskim dosezima. Po tim rezultatima izgleda da Hrvata u BiH ima više nego što nas je ikad bilo. U Mostaru stasa snažno Sveučilište (sa svojim uglednim časopisima Mostariensia i Znanstveni glasnik), u Sarajevu djeluje Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, utemeljeno je više izdavačkih kuća koje pored knjiga tiskaju tjedne listove (Hrvatska riječ u Sarajevu, Posavski glasnik u Orašju, itd), specijalizirane magazine (Privrednik u Vtezu, Forum u Mostaru) ili književna djela (Zirai - Mostar), itd. Gospodarstvo je već zauzelo težnju u smjeru privatne inicijative, što snažno potiču međunarodne novčane ustanove i sponzori poratne obnove BiH. Daljnji će vanjski poticaji biti usmjereni ka širenju lokalnih tržišta na cijele prostore entiteta i čitave Bosne i Hercegovine, te prema zemljopisnom susjedstvu, bez čega nema doticaja sa zapadnom Europom i njezinim kapitalom.

Vanjska politika, kao daytonski naglašeni resor u budućem Savjetu ministara BiH, jedna je od važnih oblasti u kojoj Hrvati do sada nisu značajnije sudjelovali. Sada osiguravamo pretpostavke za daleko veće učešće u tome segmentu. Ministarstvo vanjskih poslova BiH započelo je postupak za imenovanje 4 veleposlanika i jednog generalnog konzula iz redova hrvatskog naroda - to je prošlo proceduru dobivanja suglasnosti Vlade BiH. Istodobno su izdata rješenja za postavljenje petnaestak diplomatskih djelatnika i službenika hrvatske nacionalnosti u veleposlanstvima, a taj će se trend nastaviti sve do ispunjenja dogovorenih omjera, koji su predvideni Zagrebačkim dogovorom iz rujna 1994. i kasnijim suglasnostima.

Ako još nezaboravljene slike skorog rata i pokazatelji o njegovim posljedicama mogu poslužiti kao

opomena, pa i poziv na promišljanje osobne i nacionalne pozicije u aktualnom trenutku, onda nam pozitivni primjeri oživljavanja gospodarskog i kulturnog stvaralaštva trebaju biti ohrabrenje.

Izborni pragram Hrvatske demokratske zajednice BiH, prihvaćen nedavno u Neumu na IV konvenciji Stranke, pretežito se bavi projekcijom mira na ovim prostorima. Program na zanimljiv i koncizan način daje osnovne odrednice Stranke i temeljne vrijednosti za koje će se ona zalagati. Preuzimajući odgovornost za dovršenje projekta Bosne i Hercegovine sukladno Daytonskom i Washingtonskom sporazumu, u programu se ističe da je došlo vrijeme prekretnice i usmjeridbe na sadašnjost i budućnost, a da se ne zaboravljaju povijest i tradicija. Cilj je stranke ostvariti demokratsko povezivanje svih ljudi spremnih u javnom i političkom djelovanju primjenjivati temeljne i općeljudske vrjednote kršćanske civilizacije i morala poradi postizanja duhovnog i materijalnog preporoda hrvatskog naroda u BiH.

Izabrani zastupnici naše Stranke za Skupštinu BiH imat će veoma odgovornu zadaću da kroz parlamentarni postupak dosljedno promiču ustavnopravni ustroj BiH sukladno Daytonskom ustavu.

Sasvim je sigurno da će se vodeće stranke bošnjačke strane zalagati za proširenje ovlasti središnjih državnih organa, težeći izgradnji unitarne države, kojoj se neće osporavati građanski atribut, makar pod tim svi parlamentarni subjekti ne podrazumijevali istu odrednicu. Kao nositelj stranačke liste HDZ za Parlament BiH, zato predviđam napornu dvogodišnju utakmicu s oštrim protivnicima. Utoliko cijenim važnijim punu podršku hrvatskog biračkog tijela svim listama HDZ na predstojećim izborima. Novoizabrano rukovodstvo Stranke sposobno je i spremno ući u parlamentarnu borbu za opstojnost i jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH na svim razinama odlučivanja i sudjelovanja u vlasti.

Bez jedinstvene podrške našeg naroda i dovoljnog broja zastupničkib mjesta za HDZ u tijelima BiH, entiteta i u općinama, Hrvati u BiH bit će na udaru dva druga homogenizirana nacionalna