|
Piše: Blanka MAGAŠ
Kantoni u BiH? Moguće, ali za dvadeset
godina
Problem
je u tome što bi se kantonizacija trebala provesti i na području
Republike Srpske, a to bi ponovno značilo pisanje nekoga daytonskog
sporazuma - Velik broj hrvatskih dužnosnika, ne samo iz HDZ-a nego
i iz stranaka koje su s HDZ-om u savezu, sada je na neki način
izvan zakona, a bez dijaloga nema budućnosti BiH
 Predstavnici
međunarodne zajednice u javnosti su uvijek suglasni oko poteza koje
vuku glede krize u BiH, čak i onda kad se osobno ne slažu s određenim
stajalištima. U tome nije poseban izuzetak ni britanski
veleposlanik Graham Hand, ali pritom ipak ima i ponešto blažu
retoriku od uobičajene u krugovima oko Ureda visokog predstavnika.
- Mislim da postoji nekoliko ključnih stvari koje moramo imati u
vidu da bi se riješila postojeća kriza. Prvo je da svi mi moramo
poštovati Ustav i zakon i da se nitko ne smije koristiti
protuustavnim i protuzakonitim metodama kako bi se rješavala politička
pitanja u ovoj zemlji. Predlažem stoga da oni koji su počinili
nezakonite radnje promisle jesu li time išta postigli.
S druge strane, vrlo je važno također prepoznati da hrvatski narod
nije zadovoljan formiranjem izvršne vlasti nakon izbora i zbog toga
mislim da su te vlasti sada na potezu i da se trebaju obratiti
Hrvatima kako bi se o tome moglo razgovarati.
Hrvati nezadovoljni
- Znači li to da se federalna Vlada treba obratiti
Anti Jelaviću?
Federalna Vlada prije svega mora biti vlada svih ljudi. Ja ne podržavam
taktiku koju je primijenio HDZ niti smatram da je ona razumna. Međutim,
uopće nema sumnje da postoji značajan broj pripadnika hrvatskog
naroda u BiH koji sada nisu zadovoljni. Hrvati osjećaju da ni međunarodna
zajednica prema njima nije pravilno postupila i rješenje za sve ovo
leži u normalnom političkom dijalogu. Razgovarao sam s
predstavnicima federalne Vlade i osjetio sam njihovu spremnost i želju
da iziđu u susret potrebama hrvatskog naroda i da se povrati
poljuljano povjerenje u institucije sustava. Mislim, dakle, da bi
najbolje bilo da sada domaće vlasti poduzmu određene korake prema
hrvatskom
narodu, a da to ne čine predstavnici međunarodne
zajednice. Na kraju svega mi smo ovdje samo gosti, a ne predstavnici
vlasti.
- Na svim se stranama uporno zagovara dijalog, a nitko ne okreće
telefon. Zašto ga na posljetku ne iniciraju aktualne vlasti?
Mislim da se treba uvažiti činjenica da su sada i na federalnoj i
na državnoj razini u vlasti novi ljudi. Oni, izgleda, još uvijek
nisu sasvim sigurni u tome kako bi neke stvari trebalo učiniti iako
pretpostavljam znaju da trebaju učiniti ono što je ispravno. Teško
je također odrediti s kim se može započeti dijalog jer je velik
broj hrvatskih dužnosnika, ne samo iz HDZ-a nego i iz stranaka koje
su s HDZ-om u savezu, sada na neki način izvan zakona. Teško je
zapravo naći osobu izvan tih krugova koja nije izvan zakona, a koja
tamo ima utjecaj. Međutim, ja još uvijek mislim kako se i u takvoj
situaciji mogu pronaći osobe s kojima je moguće razgovarati.
Smatram također kako je izuzetno važno da aktualni predstavnici
federalnih vlasti krenu u obični narod, susretnu se s njim i
objasne hrvatskom narodu na koji način on može riješiti svoje
potrebe i probleme.
- Događaji u posljednjih pola godine homogenizirali su Hrvate u
cijeloj BiH i oni su gotovo suglasni u ocjeni da pogrešni potezi i
nepravde stižu upravo iz međunarodne zajednice.
Možda se imaju pravo i na mene ljutiti jer sam i ja sudjelovao u
donošenju odluka međunarodne zajednice. Siguran sam također kako
nikada niste čuli od nas da su naše odluke savršene, da mi imamo
mudrost Solomona. Poruka koju sam stalno slao svojim kolegama iz međunarodne
zajednice bila je da mi moramo naći način na koji će se domaći
ljudi uvesti u proces donošenja važnih odluka. Zbog toga
ponavljam, sada je vrijeme da Vlada i na državnoj i na entitetskoj
razini bude ta koja će donositi rješenje kojim bi se povratilo
poljuljano povjerenje naroda. Ako oni to uspiju postići, onda ćemo
napokon moći kazati da je ova zemlja postala demokratskom.
- Bez obzira na taj načelni stav, samo su Hrvati u poziciji
okrivljenika. Svačiji propusti prebijaju se preko njihovih leđa, a
od njih se očekuje pokajanje ili isprika. Predstavnicima međunarodne
zajednice ne pada na pamet priznati vlastite pogreške. Zašto?
Pretpostavljam da i jedna i druga strana imaju svoj ponos. Mislim
također da predstavnicima međunarodne zajednice nedostaje
skromnosti. Međutim, ne pokreće se pitanje kojim se od nekog
naroda traži da moli oprost. Sve što ja mislim tražiti jest da se
poštuje zakon, odnosno da se politička rješenja traže političkim
putem i političkim sredstvima. Nikakva budućnost ne leži u
nasilju, u to sam posve siguran, jer kad dođe do toga, onda uvijek
stradaju nevini ljudi.
- Iako ne želim opravdati nikakvo nasilje, ono međutim ponekad može
biti i namjerno izazvano kao neželjena reakcija?
Mislim da se za nasilje nikada ne može naći ni isprike ni
opravdanje. Ovdje pokazano nasilje vidim kao djelo onih ljudi iz
HDZ-a koji jedino žele zaštititi ono što su na nelegalan i
korumpiran način stekli. Hrvatski narod od toga nema nikakve
koristi, korist imaju samo privilegirani pojedinci.
Tolerantno društvo
- Ako međunarodna zajednica ima stvarne dokaze o
kriminalnim radnjama pojedinaca, zašto ih se ne optuži? Zašto se
nacionalni aduti ne izbiju iz takvih ruku?
Slažem se s tim da hrvatske nacionalne adute treba uzeti iz
njihovih ruku, ali mislim kako je najbolje da to učini federalna
Vlada. Bit će pravilnije da to učine domaći predstavnici vlasti
nego predstavnici međunarodne zajednice. Mi možemo pomoći u tome
da se vodi ova zemlja, ali kamo bi ona otišla i što bi to značilo
za njezin daljnji razvoj ako sve dužnosti preuzme međunarodna
zajednica. To bi bilo čisto kolonijalno rješenje. Želim također
naglasiti da će međunarodna zajednica ovdje ostati prisutna sve
dok se ne pronađe trajno rješenje za ovu zemlju, a generalno uzevši,
mislim da smo ipak postigli određeni progres.
- Nedavno ste govorili o kantonizaciji u BiH, ali tek u dalekoj budućnosti.
Mislim da bi kantonizacija BiH u principu mogla biti neko rješenje,
ali ne prije dvadeset godina. Problem je u tome što bi se
kantonizacija trebala provesti i na području Republike Srpske, a to
bi ponovno značilo pisanje nekoga daytonskog sporazuma.
Kantonizacija bi možda riješila neke probleme koji su nastali
daytonskim mirovnim sporazumom, ali to je očito bilo najbolje rješenje
koje se tada moglo pronaći. Prije nego što se taj sporazum
promijeni, potrebno je sve učiniti da on profunkcionira. Mi sada,
na primjer, možemo otvoriti novo dogovaranje u Beču i tamo
provesti nekoliko godina raspravljajući o svemu i svačemu. Za to
se vrijeme u BiH ne bi mogao napraviti nikakav pomak, nikakav
progres jer nitko od političara ne bi želio preuzeti nikakvu
odgovornost ni za što. Dakle, sviđalo se to nama ili ne, mi moramo
provesti daytonski sporazum koji je dizajniran ne samo da zaustavi
rat, već da uspostavi jedno tolerantno društvo u BiH.
|
