SVEHRVATSKI  NARODNI SABOR 2000                                                              NOVI TRAVNIK 28.10.2000

REFERENDUM.8K.COM

Početna stranica

Teme

Povijest  BiH

Demografija

Međunarodni sporazumi

Ustavno-pravna pozicija Hrvata

Hrvatski Narodni Sabor

Izbori 2000

referendum.8k.com

      

REKLI SU O BIH

IZVJEŠĆE BRITANSKE HELSINŠKE SKUPINE ZA LJUDSKA PRAVA (BHHRG)

Međunarodna zajednica i bosanski Hrvati Promatraci Britanske helsinske skupine za ljudska prava (BHHRG) posjetili su Mostar, Bosna i Hercegovina, kako bi istrasili zahladjenje odnosa izmedju medjunarodne zajednice i bosanskih Hrvata. Ovo izvjesce otkriva tekuce probleme glede implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma pet godina poslije. Bosna i Hercegovina 2001.: medjunarodna zajednica protiv bosanskih Hrvata 6. travnja 2001. godine pomno isplaniranom medjunarodnom operacijom koja je ukljucivala SFOR-ove vojnike i maskirane operativce je zatvoreno sest podrusnica Hercegovacke banke u Bosni i Hercegovini (BiH). Incident je bio samo posljednji u nizu napada Visokog predstavnika, Wolfganga Petritscha i njegovog Ureda (OHR) na hrvatsku zajednicu u BiH i na vodecu hrvatsku politicku stranku HDZ. Predstavnici BHHRG-a su posjetili Mostar, glavni grad hercegovacke regije, nedugo nakon napada. Razgovarali su s vodecim lokalnim politicarima, novinarima, upraviteljima kao i sa zamjenikom Visokog predstavnika Colinom Munroeom. Takodjer su posjetili hodocasnicki grad Medjugorje cija je podrusnica Hercegovacke banke napadnuta 6. travnja. Diktat Daytona u porastu Okolnosti koje su okrusivale uspostavljanje drsavnih i federalnih institucija u Bosni nakon Daytonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. godine dobro su istrasene.1 U Daytonu Bosna je podijeljena na dva entiteta: bosanski Srbi su, tako reci, dobili najveci dio kolaca sa svojom vlastitom mini-drsavom Republikom Srpskom dok su bosanski Muslimani i Hrvati formirali odvojenu federaciju dvaju «naroda». Dvije jedinice su spojene u krhku zajednicku drsavu s vlastitim parlamentom i predsjednikom. Medjutim, i drsavna i federalna vlada su u konacnici bile odgovorne Visokom predstavniku kojega je imenovala medjunarodna zajednica. I, povrh svega, kako je Federacija Bosnjaka i Hrvata uspostavljena 1994. godine u Washingtonu pod pokroviteljstvom SAD-a, Amerikance se smatralo zajednickim zastitnikom njezine ucinkovitosti. Kao sto je David Chandler pokazao, postojalo je nekoliko zanimljivih detalja u Daytonu. Prvo, duboka odvratnost prema etnickom ciscenju, koje je odredilo rat u Bosni, natjerala je one odgovorne za provodjenje Daytona da naprave detaljno razradjen i labirintni sustav za izrasavanje i zastitu prava triju etnickih skupina. Srbi, Bosnjaci i Hrvati su svi dobili status konstitutivnog naroda u bosanskoj drsavi i novi mehanizmi su uspostavljeni da osiguraju zastitne ventile tako da interesi jedne skupine ne bi premasivali interese drugih. Medjutim, iako su odredbe Daytona bile bizantinske u svojoj slosenosti, one nisu bile potpuno nove. «Jedna stvar bez obzira na sve bila je apsolutno jasna, kad god je BiH u pitanju, bilo u starim vremenima ili u danima ujedinjene Jugoslavije ili sada,… svatko je pripadao u svako vrijeme i u svakom slucaju «narodu» i to je bio «konstitutivni faktor» vece zajednice. Bilo bi to potpuno nerazumijevanje odnosa u BiH ako bi dobronamjerni predstavnici Zapada htjeli ovdje raditi unutar okvira «zastite manjina»»2 . Drugo vasno obiljesje Daytonskog sporazuma bila je namjera medjunarodne zajednice da nametne demokraciju «odozgo». Cijelo mnostvo tijela je imenovano kako bi nadgledali i pomogli novoj drsavi u procesu napustanja kulture rata i usvajanja demokratskih institucija. U tom smislu Dayton je bio laboratorij i prilika za organizacije poput OESS-a ne samo da promatraju razvoj gradjanskog drustva nego i da pomognu njegovoj izgradnji na terenu. Tako su s jedne strane Bosnom trebale vladati medjunarodne institucije dok bi s druge strane ona trebala birati svoje predstavnike. Iako je bilo zamisljeno da medjunarodna i lokalna tijela budu u interaktivnom i komplementarnom odnosu ne iznenadjuje da je u stvarnosti ovo vodilo ponavljanim natezanjima i redovitim slijepim ulicama. Sto je jos gore ovi ciljevi su cesto bili suprotstavljeni na spektakularan nacin. Vlasti i nacini vladanja u Bosni poseljni za medjunarodnu zajednicu cesto su bili izravno suprotni seljama lokalnog stanovnistva. S obzirom na to, iako je mir dosao u Bosnu zemlja je vise nego ikada udaljena od samostalnog vladanja. Tijekom pet godina medjunarodna zajednica je povecala a ne smanjila svoj mandat. U dvije godine koliko je bio na dusnosti Visokog predstavnika Carlos Westendorp je nametnuo 45 zakona. No izmedju studenog 2000. godine i osujka 2001. godine Wolfgang Petritsch je izdao vec njih 38.3 Medjunarodna administracija, koja je prvobitno trebala trajati godinu dana, 1997. godine je obnovljena na neograniceno vrijeme. U nastavcima konferencija odrsanih u Sintri (1997.), Bonnu (1997.) i Luxembourgu (1998.) ovlasti Visokog predstavnika su povecane. Usprkos glasinama kako nova Bushova administracija trasi nacina da se vojno povuce iz Bosne, SFOR-ovi vojnici (ukljucujuci americke) izgleda da su odlucili ostati na neodredjeno vrijeme. Bosna sve vise i vise slici na medjunarodni protektorat cija stvarna neovisnost je nedostisnija nego ikad. Usprkos obvezi da stite sva tri naroda u BiH namjera je sada preobraziti zemlju u unitarnu drsavu – nesto sto mose biti poseljno, no sto je u izravnoj suprotnosti s daytonskom formulom. To je takodjer prilicno protuslovno politici koja se trenutacno preporuca za Makedoniju gdje se vladajucu koaliciju podupire da poboljsa prava etnickih Albanaca mijenjanjem Ustava drsave u kojem bi stajalo da se drsava sastoji od dva «naroda» tj. Makedonaca i Albanaca. Medjutim, namjera da se razori tronacionalna struktura Bosne provodi se vec neko vrijeme. Visoki predstavnik kao i OESS su poceli uklanjati kandidate i izabrane dusnosnike koje su smatrali nepodobnima vec u vrijeme prvih poslijeratnih izbora 1996. godine, a praksa se od tada pojacala. Neki utjecajni trustovi mozgova poput Medjunarodne krizne skupine (ICG) puni su prezira za sve nacionalne stranke optusujuci ih za «opstrukcije» i javno raspravljaju o nacinima na koje bi one mogle biti iskljucene iz demokratskih procesa. ICG-ovo postovanje demokracije ocigledno ima svoje granice. «Kao i na proteklim izborima», kasu oni, «medjunarodan zajednica je vec odlucila koje stranke i politicari imaju potencijala pogurati provedbu Daytona» 4. Ovo je apsolutno tocno. Zapad daje novac i logisticku potporu strankama poput bosanskih socijaldemokrata, koaliciji Sloga Milorada Dodika iz RS-a kao i nedavno osnovanoj Novoj hrvatskoj inicijativi (NHI), a koja nema gotovo nikakvu potporu birackog tijela. Od izbora odrsanih u studenome 2000. godine medjunarodna zajednica je uspjela formirati vlade na drsavnoj i federalnoj razini sastavljene od predstavnika ovih stranaka. No ovo je, u biti, postignuto carolijom. Takodjer je moguce da bolji izborni rezultat ovih stranaka dolazi kao rezultat prijevare: OESS prebrojava i obicne i postanske glasove sto daje velik prostor za friziranje rezultata. No iako State Department redovito prognozira uspjeh nenacionalnih i propast nacionalnih stranaka, tri konstitutivna naroda im i dalje daju podrsku. Muslimani-Bosnjaci podupiru SDA, Srbi podupiru SDS, a Hrvati HDZ. Sve ove stranke su bile, u neko vrijeme u zadnjih pet godina, meta Visokog predstavnika, a njihovi predstavnici su uklanjani s dusnosti. Ocrnjivanje je uobicajeno pa cak i u slucaju da HDZ podbaci u rezultatima. Muslimanska SDA je dugo predmet intenzivne kampanje ocrnjivanja u svezi s korupcijom i gospodarskim kriminalom. Sto je jos gore, koristeci ono sto se zapravo mose oznaciti «govorom mrsnje» zapadnjacki predstavnici ciljaju na obicne stanovnike BiH kao i njihove politicke predstavnike. 24. veljace 2001. godine sarajevski dnevni list Oslobodjenje je citirao Jacquesa Kleina, sefa UN misije u BiH koji je rekao «mi smo oduvijek znali da se HDZ sastoji od komunista i fasista». No sadasnji americki veleposlanik u BiH Thomas Miller je otisao najdalje. U intervjuu za TV BiH 7. travnja 2001. godine rekao je «sve sto trebate napraviti je da se provezete Hercegovinom, vidite poduzeca koje taj narod posjeduje, kuce u kojima sive, auta koja voze i zapitate se jednostavno pitanje – odakle im to? O tome se radi». Zapravo, prema iskustvu BHHRG-a mafijaske aktivnosti politickih stranaka ne vode nikakvom vidljivom poboljsanju sivota njihovog izbornog tijela; susjedna Crna Gora kojom upravlja mafija je najbolji primjer za taj problem. Usprkos ovome pritisku, pokusaji da se ljude potakne da glasaju za nenacionalne stranke u slucaju Srba i Muslimana su imali ogranicen uspjeh. U slucaju Hrvata nisu postigli nikakav uspjeh. Zapravo, sto su Hrvati u BiH pod vecim pritiskom, to vise oni bjese pod okrilje «svoje» stranke traseci zastitu. BiH Hrvati i Hrvatska Hrvati su najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u BiH s otprilike 17% od ukupnog stanovnistva. Oni su razbacani od sjeverne preko sredisnje Bosne, ali najveci broj se nalazi u Zapadnoj Hercegovini, podrucju zemlje koji se naslanja na Dalmatinsku obalu. Grad Mostar, glavni grad Hercegovine, gdje rijeka Neretva dijeli muslimansku od hrvatske zajednice, bio je srediste sestokih borbi izmedju dviju strana tijekom rata 1993. i 1994. godine. Vojska BiH Hrvata - HVO je zadobila reputaciju opakosti, a hrvatska je strana gotovo jednostrano okrivljavana za sirovi nacionalizam i ratno profiterstvo kao i za to da su nasljednici bezobzirnog ratnog ustaskog resima. Sedam godina nakon prestanka ratovanja, grad na obje strane rijeke jos uvijek nosi osiljke rata, sto daje za pravo nepopularnom gledistu da su u konfliktu sudjelovale dvije strane. Hrvati Hercegovine su takodjer bili nepopularni u svijetu zbog potpore resimu Franje Tudjmana u Zagrebu. Smatralo se da su bogati Hercegovci u dijaspori dali nesebicnu pomoc novoj hrvatskoj drsavi ciji je ministar obrane tijekom bosanskog rata bio Gojko Susak, hercegovacki Hrvat iz Kanade. Izborna pravila u Hrvatskoj su dopustala (i jos uvijek dopustaju) Hrvatima koji sive izvan zemlje da glasuju na domacim izborima, a Tudjmanov HDZ je uvijek mogao racunati na vecinsku potporu Hrvata iz Hercegovine. Hrvatska drsava je takodjer osigurala jako potrebna financijska sredstva i bilo je opceprihvaceno da bi se, ako bude izvedivo, Hercegovci seljeli pripojiti Hrvatskoj. Bosanski Srbi su seljeli isto rjesenje – pripajanje Srbiji. Ovo stanje stvari naprasno je prekinuto prosle godine. Predsjednik Tudjman je umro u studenom 1999. godine, a na parlamentarnim izborima odrsanim u sijecnju 2000. godine HDZ je izgubio vlast u korist koalicije stranaka predvodjene komunistickim SDP-om pod vodstvom Ivice Racana. Predsjednicki izbori odrsani u osujku vratili su Stipu Mesica – nekadasnjeg saveznika koji je postao neprijatelj Tudjmanu i HDZ-u – na mjesto predsjednika. Novi odnos snaga u Zagrebu odmah je zapoceo distanciranjem od BiH Hrvata, uskracujuci i financijsku i moralnu pomoc. Dok je medjunarodna zajednica kritizirala Tudjmana zbog njegovog angasmana s hercegovackim Hrvatima, ona je konzistentno ohrabrivala Racana i Mesica da se poblise zainteresiraju za Bosnu – ali samo kao za jedinstvenu, multinacionalnu drsavu. Oni takodjer sele da HDZ u samoj Hrvatskoj ostane marginaliziran, a sto mose biti ucinkovito postignuto samo ako se stranku unisti u samom njenom izvoristu – u Hercegovini. Ovo je potpuno oprecno situaciji s bosanskim Srbima, kojima je u vremenu poslije Milosevica dopusteno da se bliskije povesu s Beogradom. OHR je nedavno odobrio Sporazum o posebnim i paralelnim odnosima izmedju Jugoslavije i RS-a,5 nesto sto je za sada nemoguce zamisliti izmedju Zagreba i Hercegovine. BiH Hrvati Plivajuci suprotno struji ukidanja nacionalnih razlika u BiH, Hrvati, kao i sve ostale nacionalne skupine, su odlucni drsati se svojih kolektivnih prava. Oni ionako imaju raznih politickih problema osobito glede prava na povratak hrvatskih prognanika u RS (jedva se nekoliko njih vratilo do sada) i ocevidno neproporcionalno velikog broja Hrvata optusenih za ratne zlocine od strane Medjunarodnog suda za ratne zlocine za bivsu Jugoslaviju. Oni smatraju da su uspjesno suradjivali s OHR-om ali kao najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda u BiH, kao skupina bi mogli izgubiti vise nego Muslimani ili Srbi ako se zemlja razvije u smjeru unitarne drsave zasnovane na gradjanskom nacelu. Ante Jelavic, predsjednik HDZ-a i clan bosanskog Predsjednistva, dok ga Petritsch nije smijenio s obje funkcije, na pocetku je hvaljen zbog svoje kooperativnosti u pitanjima poput povratka izbjeglica. Zamjenik Visokog predstavnika Colin Munroe je rekao BHHRG-u u Mostaru 24. travnja da je gosp. Jelavic bio «u pravu» kada je rekao da je Hercegovina prihvatila puno vise izbjeglica nego druga podrucja. Medjutim, odnosi su se poceli pogorsavati kada su hrvatske stranke, osobito HDZ, pokazale spremnost koristiti svoje pravo na veto u Domu naroda Federacije. Unutar Federacije Parlament ima dva doma, Zastupnicki dom i Dom naroda. Federalni Dom naroda se bira u kantonalnim skupstinama. Cilj ovog drugog doma je izjednaciti predstavnike brojcano slabijih Hrvata unutar muslimansko-hrvatske federacije, sto uporabu veta cini prirodnom. Razlike izmedju njih su dosle do izrasaja 2000. godine kada je OESS, pod vodstvom Amerikanca Roberta Barryja, a na prijedlog jednog od njegovih dusnosnika Kare Vollana, promijenio pravila za izbor u Dom naroda Federacije. Detalji o ovome, kao i o ustroju BiH kao cjeline, su gotovo nezamislivo sloseni i opskurni. Uistinu samo je medjunarodna zajednica mogla izraditi tako nepristupacan i opskuran sustav poput onoga u BiH. Samo vrlo mali broj dusnosnika, cak i u samom OESS-u, u potpunosti razumiju ova pravila. Slijedi jedan odlomak iz memoranduma u kojem se izlasu nova pravila: « Za svaku supaniju, broj stanovnistva prema popisu iz 1991. godine se dijeli brojem mjesta dodijeljenih supaniji prema Clanku 1203, par. 1. i 2. Pravila i Propisa. Dobiveni broj se naziva supanijska kvota. Cjelokupni broj stanovnika svakog konstitutivnog naroda se dijeli cjelokupnim brojem mjesta tog konstitutivnog naroda u Federaciji. Dobiveni brojevi se nazivaju kvocijentima konstitutivnih naroda. Cjelokupni broj stanovnika Federacije se dijeli cjelokupnim brojem mjesta iz svih supanija (80). Dobiveni broj se naziva prosjecni kvocijent. Kvocijent konstitutivnog naroda se dijeli prosjecnim kvocijentom. Dobiveni broj se naziva kvotom konstitutivnog naroda. Supanijska kvota se mnosi kvotom konstitutivnog naroda i dobiveni broj se naziva kombiniranom kvotom supanije i konstitutivnog naroda.»6 I tako dalje na jos puno stranica. Usprkos nepristupacnoj slosenosti ucinak promjena bio je odstupanje od kljucnog nacela za najmalobrojniju skupinu kao sto su Hrvati – da Bosnjaci biraju bosnjacke kandidate u Dom naroda a Hrvati hrvatske. To nacelo je ugradjeno i u Ustavu BiH i u Ustavu Federacije BiH. Clanak 8 federalnog Ustava (gdje se govori o Domu naroda) propisuje da ce «Bosnjaci, Hrvati i Ostali iz svake supanije biti birani od strane odgovarajucih zastupnika u kantonalnim skupstinama» (naglasak dodan). Isto nacelo, naime da svaki konstitutivni narod bira svoje predstavnike, je ugradjen i u Ustavu drsave BiH. 11. listopada 2000. godine, samo jedan mjesec prije opcih izbora, OESS je pod vodstvom Kare Vollana promijenio Pravila i propise. Glavna odredba se nalazi u Clanku 1212 potpoglavlje B, «Dom naroda Parlamenta F BiH». Izmijenjena odredba glasi: «Svaki izaslanik u kantonalnoj skupstini ce dati jedan glas za listu». Ovo znaci da Bosnjaci mogu glasovati za hrvatske kandidate i obratno dok je ranije svaki konstitutivni narod glasovao samo za svoje predstavnike. Ucinak ove promjene jednostavno omogucava da hrvatski predstavnici budu izabrani od strane stranke koje nemaju potporu hrvatskog birackog tijela. Drugim rijecima, glavni smisao Doma naroda – predstavljati kolektivna prava svakog konstitutivnog naroda – je ponisten ovom mjerom. Dom naroda time postaje samo jos jedna verzija Zastupnickog doma, kojeg bira cijela Federacija. Promjene u pravilima nacina na koji se biraju same supanije takodjer je znacilo, potvrdili su Hrvati, da hrvatski politicari mogu biti izabrani u visoka zakonodavna tijela bez da imaju stvarnu potporu birackog tijela. Na taj nacin na funkcije mogu biti postavljeni podobni politicari koji ne bi koristili ovlasti koje im je Ustav dao. Hrvati, pod vodstvom HDZ-a, su ovo nazvali «dekonstitucionalizacijom Hrvata u BiH». Kao odgovor na to sazvan je «Hrvatski narodni sabor» u Novom Travniku 28. listopada 2000. godine. Usvojena je Deklaracija koja je proglasila suverenost hrvatskog naroda u BiH, a pogotovo njihovog prava da kao Hrvati biraju Hrvate u politicke institucije BiH. Kada su sljedeceg mjeseca odrsani parlamentarni izbori sirom BiH, Hrvati su organizirali, neovisno, «referendum» o ovom Saboru koji je dobio preko 90-postotnu potporu Hrvata. Stovise, na tim izborima pobjednici u svim dijelovima BiH bile su one stranke koje su medjunarodni administratori u BiH smatrali «nacionalistickim». Kao odgovor na ovo, medjunarodni administratori u BiH, osobito Thomas Miller (SAD) i Graham Hand (UK) su jasno dali do znanja da favoriziraju politicke stranke koje nisu pobijedile na izborima. Ovo je dovelo do toga da su se odnosi izmedju vodstva BiH Hrvata i medjunarodne zajednice jos vise pogorsali. Ante Jelavic, predsjednik HDZ BiH, ih je optusio za mijesanje u unutarnje stvari drsave u kojoj su akreditirani kao diplomati. Jelavic je optusio Handa za «ugrosavanje konstitutivnog polosaja institucija nase zemlje» 7. «Oni su prekoracili svoj mandat izrasavajuci otvorenu podrsku socijaldemokratima i vrseci pritisak na druge stranke», rekao je. Na multietnicki SDP se uistinu gleda kao na sredstvo kojim se muslimanske, srpske i hrvatske stranke mogu zbaciti s vlasti. Srpski clan Predsjednistva, Sivko Radisic, je takodjer prigovorio, predlasuci da bi dvojici veleposlanika trebalo oduzeti vjerodajnice. (Promatraci BHHRG-a u travnju su bili u mogucnosti potvrditi da Amerikanac Thomas Miller doista usiva nadmocan status u politickom sivotu BiH. Njegove izjave se prenose gotovo svakodnevno u lokalnom tisku kao da je on osoba koja uistinu vodi zemlju). 2. i 3. veljace 2001. godine Ustavni sud BiH je donio presudu na temelju salbe koju je podnio HDZ protiv promjena izbornog zakona. Sud je odlucio da, kazano rijecima samog Visokog predstavnika, «odredbe Pravila i propisa PIP-a o proceduri izbora federalnog Doma naroda, buduci da su sastavljeni sukladno medjunarodnom mandatu OESS-a, nisu predmet o kojem mose odlucivati Sud»8. Drugim rijecima, Sud je rekao da nema nikakve moci oboriti odluku koju donese OESS. Pa ipak, u svom pismu od 7. osujka 2001. godine o smjeni gosp. Jelavica, Visoki predstavnik je zakljucio da je on (Jelavic) «morao znati da sve stvari koje se ticu njega su stvari koje mogu biti ispravljene normalnim ustavnim sredstvima». Hrvatski narodni sabor je, kao odgovor na ovo, 3. osujka 2001. konacno odlucio «aktivirati se» i proglasiti Hrvatsku samoupravu u BiH. Navodeci kao dva izvora svoje legitimnosti rezultate referenduma, odrsanog 11. studenog 2000. i navodno neustavnu prirodu OESC-vih promjena izbornog zakona, Sabor je proglasio Medjusupanijsko-medjuopcinsko vijece kao oblik «Hrvatske samouprave». Odluka je postavila tijela, nalik drsavnima, ukljucujuci izvrsnu granu i skupstinu, za podrucja koja pokriva Hrvatska samouprava. Medjutim, znacajno je da Odluka od 3. osujka govori samo o «privremenom» statusu tijela. Bez obzira na tiskovna izvjesca koja vode u pogresnom smjeru, gosp. Jelavic nije nikada zagovarao treci entitet u Bosni. Upravo suprotno. On samo trasi ispravno postivanje konstitutivnosti sva tri naroda i postivanje Daytona. Reakcija Visokog predstavnika je uslijedila vrlo brzo. On je sa funkcija, na koje u izabrani na izborima, kao i sa stranackih funkcija smijenio cetiri clana Hrvatske demokratske zajednice: gosp. Antu Jelavica, predsjednika HDZ BiH i clana kolektivnog Predsjednistva BiH, gosp. Marka Tokica, dopredsjednika HDZ BiH, gosp. Ivu Andrica-Lusanskog, takodjer dopredsjednika HDZ BiH i izaslanika u Zastupnickom domu BiH i gosp. Zdravka Batinica, jos jednog dopredsjednika HDZ BiH. Objasnjenje Wolfganga Petritscha za ove smjene je bilo da su ove osobe preuzele slusbene funkcije u «tzv. Hrvatskoj samoupravi», sto predstavlja «nezakonitu i antidaytonsku aktivnost». Pored ovih drasticnih mjera, nakon kojih je uslijedilo postavljanje zamjena na uprasnjena mjesta, Visoki predstavnik je zagrebackom tjedniku Globus od 9. osujka 2001. dao potpirujuci intervju u kojem je kritizirao mostarskog biskupa. Petritsch u intervjuu kase: «Zapanjen sam i sokiran govorom biskupa Ratka Perica i ne mogu cak ni poceti opisivati njegovu ogromnu mrsnju i njegovu podrsku osumnjicenim ratnim zlocincima koju je izrazio u svom govoru.» Svatko tko procita biskupov govor mose i sam vidjeti koliko je groteskna i potpuno neutemeljena ova optusba, jer se u govoru ne mose naci ni mrsnja niti podrska zlocincima. 9 Postoji sumnja da je gosp. Petritsch imao selju smijeniti i biskupa. U pismu, upucenom britanskom magazinu The Spectator, glasnogovornik Visokog predstavnika, bivsi novinar Guardiana, Christopher Bird, opravdava napade gosp. Petritscha na biskupa rijecima: «Biskup Peric je vise politicar nego svecenik.» Autoritativni resimi su tijekom povijesti uvijek nailazili na «turbulentne svecenike», nepodobne za svjetovnu vlast, i cesto su ih pokusavali maknuti. OHR se u ovom smislu ne razlikuje mnogo od takvih resima. Ali ovo nije jedini primjer u kojem su Visoki predstavnik i njegovi dusnosnici koristili neprikladnu retoriku. HDZ-ovi politicari, koje je smijenio OHR, su u medijima i javnosti cesto opisivani kao «kriminalci» i «ekstremisti». Krivi dok se ne dokase suprotno: upad UN-a u Hercegovacku banku Kampanja protiv hrvatskih politickih predstavnika je uskoro bila propracena udarima na gospodarski temelj zajednice. Ured visokog predstavnika je 5. travnja 2001. postavio privremenu upraviteljicu u jednu od tri glavne banke Hrvata u Hercegovini, Hercegovacku banku. Vec prije toga je medjunarodna zajednica iznosila pretpostavke da HDZ financira svoje aktivnosti sa ilegalnih racuna ove banke, premda su medjunarodni revizori, ukljucujuci Deloitte Toucha, upravo nedavno Hercegovackoj banci izdali “cist zdravstveni karton”. Naorusane postrojbe SFOR-a i policije muslimansko-hrvatske Federacije su 6. travnja 2001. preuzele kontrolu nad Hercegovackom bankom u Mostaru i drugim dijelovima BiH. Njihova nazocnost je ulijevala strah, ne samo zbog orusja i maski koje je policija nosila. Docekala ih je razbjesnjela gomila i cetvoro cjudi, dva civila i dva policajca, je ranjeno u tucnjavama koje su uslijedile. OHR je ustrajno tvrdio da se «rulja» pobunila u tom trenutku, a zajedno s SFOR-om je koristio visokopotpirujucu retoriku kako bi napao protestante. Zanimljivo je, medjutim, da do danas nitko od navodnih pobunjenika nije uhicen. Umjesto toga, SFOR se nakon dva tjedna vratio u masivnoj i brutalnoj demonstraciji sile. Dovezli su se tenkovima, probijajuci si put u banku kroz ogradu iza zgrade. Helikopteri su iz zraka pratili akciju. Eksplozivom su otvorili sef i pobjegli sa prilicnim svotama gotovine. SFOR i federalna policija su napali i podrucne urede banke u jos sest hercegovackih mjesta, ukljucujuci u svijetu poznato hodocasnicko mjesto, Medjugorje, u kojem je ljutita gomila (u kojoj su bili i hodocasnici) docekala vojnike i maskirane operativce. Tiskovna izvjesca o incidentu su optusivala srtve, bez obzira na potpuno neproporcionalan omjer snaga. Na jednoj strani – tenkovi, helikopteri, oklopna vozila i maskirani policajci, prema kojima se izrasavalo saljenje, a na drugoj strani – skupina obicnih ljudi, zabrinuta oko svojih ustedjevina koje su se gubile u obaku dima. Ralph Johnson, zamjenik Visokog predstavnika, je kazao da je «rulja istukla policiju, unistila izvjesca i opljackala zgradu» 10, sto je vidljivo netocno. Kada su predstavnici BHHRG-a posjetili sredisnju zgradu banke 25. travnja, bilo je ocigledno da je steta napravljena u orusanom upadu: putokazi na zidovima su bili sprejom ispisani na engleskom jeziku, sefovi su razneseni u paramparcad nitroglicerinskim eksplozivom, a fotografije Pape smrksane na podu. Obicni pripadnici hrvatske javnosti nisu mogli napraviti nista od ovoga, pa cak ni udruseni u razljucenu «rulju». OHR je sririo slicne neistine i o onome sto se dogodilo u Medjugorju. Glasnogovornik OHR-a, Bird, je «cistom fantazijom» nazvao tvrdnje da su hodocasnici bili uznemiravani u poznatom hodocasnickom mjestu. «Rulja Hrvata je bacala jaja.» napisao je. «Nije bilo hodocasnika u blizini izvodjenja operacije i oni se, zasigurno, nisu pridrusili nasilnoj rulji.» «Rulja» je, cini se, svatko tko se suprotstavlja SFOR-ovoj brutalnosti, ali bi li Visoki predstavnik «ruljom» nazvao i ljude koji su nahrupili na zgradu federalnog Parlamenta u Beogradu 5. listopada 2000.? U svakom slucaju, OHR-ova interpretacija dogadjaja se ne slase sa onom supnih vlasti u Medjugorju, koje su izdale priopcenje u kojem optusuju SFOR-ovu uporabu sile u Velikom tjednu, naglasavajuci posebno nacin na koji su postrojbe orusjem prijetile mirnim hodocasnicima. Kada su mu 25. travnja 2001., na tiskovnoj koferenciji, kojoj su nazocili i predstavnici BHHRG-a, postavili pitanje o upadu u banku, predstavnik Visokog predstavnika, gosp. Colin Munro, nije stedio hiperbola pri javnom prekoravanju politicara koje je njegov Ured smijenio kao «kriminalce». «Jasno sam kazao da ured Visokog predstavnika nece razgovarati sa kriminalcima,» rekao je. Kasnije je djelomice ponovio svoje rijeci, napravivsi poucnu omasku: «Kako sam vec rekao, Visoki predstavnik nece razgovarati sa smijenjenim osobama.» Drugim rijecima, ljudi koji upravljaju BiH izjednacavaju smijenjenu osobu sa kriminalcem, dok je opravdanje za smjenu to da je ta osoba kriminalac. Ovo je rasudjivanje koje ide u krug, u stvari, ovo nije uopce nikakvo rasudjivanje. Gosp. Munro je iznio jos veliki broj opaski koje ukazuju na dubinu problema. «Sve ove akcije protiv HDZ-a,» rekao je BHHRG-u, «se zasnivaju na rijecima (Glavne tusiteljice Medjunarodnog kaznenog suda za bivsu Jugoslaviju, Carle del Ponte) da bi se predsjedniku Franji Tudjmanu, da je siv, sudilo za ratne zlocine.» Drugim rijecima, cinjenica da bi gdja. Del Ponte optusila Tudjmana predstavlja za OHR dostatan razlog za kriminaliziranje HDZ-a iz susjedne Bosne, premda je optusnica za ratne zlocine jos uvijek daleko od osude za ratne zlocine i premda nema logike po kojoj bi se politicari iz Mostara mogli smatrati krivima za zlocine koje je Predsjednik susjedne Hrvatske navodno pocinio 1995. godine. Gosp. Munro je, takodjer, pretpostavio da je HDZ izravni potomak ratne fasisticke stranke iz Hrvatske, ustasa, te da je stranka, kao takva, kriminalisticka organizacija protiv koje se moraju poduzeti ostre akcije. Gosp. Munro je istaknuo da su oca jednog clana njegovog tima ubile ustase, vjerojatno tijekom Drugog svjetskog rata, cime je selio ukazati na raspon problema. Kada je predstavnik BHHRG-a rekao da su njegovog strica ubili Nijemci 1944. godine ali da to ne znaci da se njemacki CDU treba smatrati kriminalistickom organizacijom, gosp. Munro je odgovorio: «Ali CDU nije potomak nacisticke stranke.» Drugim rijecima, on smatra da HDZ jest potomak ustasa. Tesko je znati sto poceti sa ovako iskrivljenom percepcijom istine i povijesti. Ako je HDZ zamaskirana ustaska stranka, onda mosda postoji razlog za njenu zabranu. U Njemackoj bi svakako bilo ilegalno da se jedna nacisticka stranka ponovno uspostavi pod drugim imenom. U svakom slucaju, da bi se to napravilo, trebalo bi pasljivo napisati prikladne zakone i drsati se rigorozne zakonske procedure. Dok se, u skladu sa zakonom, ne dodje do nekih dokaza, trebalo bi se strogo postivati pretpostavka o nevinosti. Protiv HDZ-a u BiH nikada nije pokrenut takav postupak. U stvari, gotovo protiv nijednog politicara, kojeg je smijenio OHR, nije pokrenut kazneni postupak. (Jedini izuzetak je Dragan Mandic, ministar unutarnjih poslova mostarske supanije). Bez obzira na sve to, OHR je sretan sto mose kriminalcima proglasiti ljude koje tusitelj nije optusio ni za kakve zlocine, a kamoli da ih je sud osudio. Stovise, Ured Visokog predstavnika je u vise navrata rekao da je, po njemu, HDZ dobrodosao ponovno se pridrusiti politickim institutcijama bosanske drsave, sto predstavlja stav jednostavno neuskladjen sa ponavljanom tvrdnjom istog tog OHR-a da je HDZ kriminalisticka i nacisticka organizacija. Sam Visoki predstavnik je koristio vrlo neodogovrnu retoriku. On je tjedniku hrvatske Vlade 3. osujka rekao da «postoje jasni pokazatelji da je vodstvo HDZ-a ukljuceno u veliki broj ilegalnih aktivnosti». Prava mjera prezira koji gosp. Petritsch gaji prema nacelu pretpostavke nevinosti je vidljiva u odgovoru na sljedece pitanje u istom intervjuu: Vjesnik: «Poznato je da je Vas Ured cesto optusivao Antu Jelavica i HDZ za povezanost sa organiziranim kriminalom, medjutim dokaz za ove optusbe nije nikada predocen. Imate li ikakve dokaze, a ako imate, hocete li ih predociti?» Petritsch: «Ja sam tvrdio da u okviru HDZ-a postoje kriminalni elementi i dosad nitko nije dokazao suprotno.» 11 Ova ocita nesposobnost shvacanja ijednog nacela na kojem pociva cjelokupna zakonska tradicija Zapada je jako zabrinjavajuca. Jedino opravdanje za cijelu aparaturu UN-ovog resima u BiH, koji je, ako nista drugo, sigurno vrlo skup za porezne obveznike iz zemalja Zapada, je da Zapad na neki nacin mose pomoci narodu BiH da postane demokratski. Ovo je, u svakom slucaju, uvijek bio vrlo upitan prijedlog. Ali ako sam resim, nametnut u Daytonu, namjerno ismijava osnova nacela vladavine zakona, tesko je shvatiti kako sami gradjani BiH mogu napraviti neki napredak ka demokraciji. Takodjer treba istaknuti da su upad u banku i smjena njenih dusnosnika ocigledno dva dijela iste politike. To je, opet, vrlo diskutabilno ponasanje Visokog predstavnika. Dusnosnici su smijenjeni ili zbog ustavnih razloga ili zbog kriminalnih (u tom slucaju bi trebalo pokrenuti kaznene postupke). Ali cilj samih akcija, kao i retorike UN-ovog resima, je zamagliti razliku izmedju ove dvije optusbe na nacin koji se mose opisati samo kao prljava kampanja. Politicka buducnost Bosne Predstavnici BHHRG-a smatraju da su pretpostavke medjunarodne zajednice protiv bosanskih Hrvata i osobito HDZ-a jos uvijek nedokazane. Gosp. Munro je, npr., naveo da se «po cijelom Mostaru» mogu vidjeti plakati HDZ-a koji raspiruju nacionalnu mrsnju: u stvarnosti, medjutim, nije se mogao vidjeti nijedan plakat. Sve dok i ako se ne podastre ipravan dokazni materijal o kriminalnim radnjama gosp. Jelavica i ostalih clanova stranke i ako se ne odvedu pred sud, mora se pretpostaviti da medjunarodne vlasti u BiH progone ove ljude zbog politickih a ne kriminalnih razloga. Predstavnici BHHRG-a su, takodjer, vidjeli (sto je cest slucaj kod skupina napadanih zbog «ekstremizma» i «ultranacionalizma») da su u vodstvu HDZ-a sve obicni muskarci i sene u odijelima, cija su sredstva i moc neznatni u usporedbi sa onima koje imaju ostali igraci na bosanskoj politickoj sceni. Bosanski Hrvati, npr., nemaju svojih medija: njihovu jedinu TV-postaju, Erotel, su ugasile SFOR-ove postrojbe u veljaci 2000. godine zbog navodnog «ekstremizma». Postoji samo jedan (dvotjedni) casopis, Focus, koji je uistinu neovisan i ne duguje nista medjunarodnoj zajednici. Ne bi trebalo iznenadjivati da Hercegovina jos uvijek ima losu reputaciju na Zapadu, s obzirom da politicki program jos nije ispunjen. Medjutim, clanovi BHHRG-a (ukljucujuci predstavnicu koja je posjecivala Mostar i njegovu okolicu za vrijeme rata) su bili iznenadjeni kolicinom obnove i razinom gospodarskih aktivnosti. Zapadni Mostar se, bez obzira na ratne osiljke, poceo oporavljati, dok je muslimanski dio grada, koji je dobio znatno vise pomoci sa Zapada, besivotan. Kao sto je receno u ovom izvjescu, malo je vjerojatno da je takva regeneracija rezultat prosperiteta koji potjece od mafije. Mafija za sebe zadrsava na los nacin stecene dobitke. Nasa kolegica je, u svakom slucaju, primijetila vidljivo manje mafijaskih tipova u suporedbi sa situacijom iz 1994. godine, kada je zadnji put bila u Mostaru. Stoga je prava mala tragedija za narod BiH (ukljucujuci mnoge Muslimane) vidjeti kako njihova ustedjevina zatvaranjem Hercegovacke banke u cijeloj zemlji ulazi u predvorje pakla. To je, bez sumnje, i bio cilj operacije. Takodjer se prica da ce austrijska banka, Raiffeisen, preuzeti Hercegovacku banku nakon zavrsenja sadasnje medjunarodne revizije. Wolfgang Petritsch je Austrijanac koji bi tu mogao biti od pomoci. Dok jos pisemo ovo izvjesce, HDZ-ovi zastupnici u Zastupnickom domu su postigli kompromis sa OHR-om i vratili se u Parlament. Ali kampanja uznemiravanja stranke i njenih simpatizera ce se, bez sumnje, nastaviti. Medjunarodna zajednica nece biti zadovoljna sve dok domaca politika sva tri naroda u bosanskoj drsavi ne bude u potpunosti u rukama «nenacionalnih» stranaka, koje su, kako se cini, one pod kontrolom bivsih komunista. Miljenik Zapada je sadasnji ministar vanjskih poslova BiH i celnik socijaldemokrata, Zlatko Lagumdsija, bivsi predsjednik Mladesi KPJ i stari prijatelj Zorana DJindjica. Kompjuterski strucnjak, Lagumdsija govori engleski, naucen na sveucilistima Wisconsin i Arizona State. «On bi mogao biti politicar neke zemlje sa Zapada.» izjavljuje Wolfgang Petritsch. Po rijecima Matthewa Kaminskog u Wall Street Journalu 12, «(Lagumdsija) se smije na napade na svoju (komunisticku) proslost. Vecina Bosanaca se Titovog doba sjeca kao vremena mira i prosperiteta, kase on.» Ali, kao i vecina «reformiranih» komunista, Lagumdsija ne zagovara povratak na proslost. Titova politika pune zaposlenosti, radnicke samouprave i, kako se cini, Bosne, zasnovane na tronacionalnoj osnovi, ne predstavljaju dio sada poznate platforme, zasnovane na privatizaciji i reformi. Nesposobnost socijaldemokrata da postignu ozbiljan izborni prodor pokazuje da obicni Bosanci nisu uvjereni da on seli povaratak u proslost koju poznaju i prihvacaju. Nepostojanje provjera u UN-ovom resimu Razlog za postojanje tako ozbiljnih krsenja nacela zakonskog postenja u BiH je taj da ne postoje doslovno nikakve provjere mandata Visokog predstavnika i drugih, Daytonom nametnutih, struktura. Tako da je kultura nekasnjavanja i zakonske svemoci izrasla u resimu UN-a. Suocen sa nedostatcima svoje pozicije, npr., gosp. Munro je pokusao BHHRG-u objasniti tu poziciju rekavsi: «Znate, ovo mjesto je stvarno protektorat.» Medjutim, upucivanje na protekrorat ne obuhvaca stvarnu nezakonitost resima UN-a. Uz moguci izuzetak vladavine belgijskog kralja Leopolda u Kongu, kojeg je tretirao kao svoje osobno vlasnistvo, ovlasti dodijeljene Visokom predstavniku UN-a u BiH su mnogo nezakonitije od onih koje su imali kolonijalni dusnosnici iz 19. stoljeca. Indijski potkraljevi iz 19. stoljeca su se morali misliti na pitanja koja su im u britanskom House of Commons postavljali o njihovom ophodjenju, a vladavina zakona je uvedena u Indiji nakon sto je Edmund Burke pokusao goniti prvog covjeka East India Companija, Warrena Hastingsa, zbog zloporabe ovlasti 1778. godine, medjutim bez uspjeha. Stovise, britanski kraljevski dusnosnici su u americkim kolonijama u razdoblju nakon Americke revolucije jako vodili racuna o uporabi ovlasti bez zakonodavnih sankcija. Npr., nakon Bostonske cajanke, Boston nije kasnjen dok sam Parlament nije zatvorio luku. Ministarstvo nije tek izdavalo naredbe u vijecu, sto je upravo ono sto je napravio Wolfgang Petritsch.13 Ironija postaje jos veca, imamo li u vidu prezasicenost dokumentima o ljudskim pravima, koji su navodno na snazi u BiH. Gradjani BiH su, pretpostavlja se, zasticeni «najvisom razinom medjunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda.»14 Konkretno, to je znacilo integrirati u bosanske zakone sljedece povelje i ugovore: Konvenciju o sprecavanju i kasnjavanju zlocina genocida iz 1948.; Senevske konvencije I – IV. iz 1949. i Senevske protokole I – II. iz 1977.; Europsku konvenciju o ljudskim pravima iz 1950.; Konvenciju o izbjeglicama iz 1951. i Protokol te Konvencije iz 1966.; Konvenciju o nacionalnosti udatih sena iz 1957.; Konvenciju o smanjenju bezdrsavnosti iz 1961.; Konvenciju o uklanjanju rasne diskriminacije iz 1965.; Konvenciju o gradjanskim i politickim pravima iz 1966. i Protokoli te Konvencije iz 1966. i 1989.; Medjunarodni ugovor o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966.; Konvenciju o uklanjanju diskriminacije sena iz 1979.; Konvenciju protiv mucenja iz 1984.; Europsku konvenciju protiv mucenja iz 1987.; Konvenciju o pravima djeteta iz 1989.; Konvenciju o pravima radnika-useljenika iz 1990.; Europsku konvenciju o regionalnim jezicima i jezicima manjina iz 1992.; Okvirnu konvenciju o zastiti nacionalnih manjina iz 1994. 15 I pored ovog obilja konvencija, gradjani BiH nemaju pravo priziva Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Glavni uzrok problema je da, prema dokumentima koji odredjuju njegov mandat, Visoki predstavnik doslovno ima ulogu policajca, sudca, porotnika i izvrsitelja. On zapovijeda policijom i vojskom, mose mijenjati Ustav i otkazivati izbore. Njegove odluke ne podlijesu sudskom pregledu. Tek povrsan pogled na pisana opravdanja akcija Visokog predstavnika su dostatna da to shvatimo. Wolfgang Petritsch je, npr., svoju odluku o upadu u banku srocio jezikom pravnog rasudjivanja: «u vrsenju ovlasti koje su mi dodijeljene…» «pozivajuci se na paragrafe itd. itd.,» «promatrajuci…» «primjecujuci…» i tako dalje. No ovaj pravni jezik se samo vrti u krug jer kljucni clanak V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj provedbi Mirovnog sporazuma) Opceg ovirnog mirovnog sporazuma (tj. Daytona) predstavlja izravnu izjavu nesputane vlasti: «Visoki predstavnik je vrhovni tumac Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog sporazuma.»1 Pod izrazom «vrhovni tumac» Visokom predstavniku je ovim skodljivim clankom dodijeljeno upravo to: vrhovna ovlast pri presudjivanju o svojim vlastitim izvrsnim ovlastima, koje su, i tako, potpuno neogranicene.» 16 I kao da ove ovlasti nisu bile dovoljne, jos su prosirene na sastanku Vijeca za provedbu mira, odrsanom u Bonnu u prosincu 1997. Visokom predstavniku je dodijeljeno jos ovlasti (premda nije jasno koja zakonodavna vlast mu ih je dodijelila), tako da ih sada doslovno odredjuje on sam. Poglavlje XI Zakljucaka sa tog sastanka, naslovljeno «Visoki predstavnik», glasi: «Vijece pozdravlja namjeru Visokog predstavnika da koristi svoju ovlast vrhovnog tumaca Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnog sporazuma, kako bi olaksao rjesenje poteskoca donosenjem obvezujucih odluka, kada to smatra nusnim, o sljedecim pitanjima: a) vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajednickih institucija; b) privremene mjere koje stupaju na snagu kada strane ne mogu doci do sporazuma i koje ostaju na snazi dok Predsjednistvo ili Vijece ministara ne usvoji odluke u skladu sa provedbom Mirovnog sporazuma glede tog pitanja; c) druge mjere koje ce osigurati provedbu Mirovnog sporazuma u cijeloj BiH i njenim entitetima, kao i vodjenje zajednickih institucija. Ove mjere mogu ukljucivati akcije protiv osoba na javnim dusnostima ili dusnosnika, odsutnih sa sastanaka bez valjanog razloga ili za koje Visoki predstavnik smatra da krse zakonske obveze po Mirovnom sporazumu ili uvjete za njegovu provedbu.” 17 Sve ove neogranicene ovlasti su se koristile za opravdanje odluka o smjenjivanju hrvatskih dusnosnika i upadu u Hercegovacku banku. Zakljucak Ova zbivanja otvaraju cijeli niza pitanja. Ne najmanje bitno od njih je pitanje moguceg sukoba interesa do kojeg bi moglo doci kada imamo covjeka iznad zakona, austrijske nacionalnosti, koji zatvara banku tamo gdje je mudrost kolonijalne administracije sakrivena pod krinkom demokratske. Takav pristup, osobito kada i u samom UN-ovom resimu vlada bezakonje, ne mose u BiH nikada promaknuti demokraciju ili stabilnost. Clanak, nedavno objavljen u The Washington Postu, opisuje dokle sve mose odvesti takva politika. Ne iznenadjuje da su, izgleda, clanovi medjunarodne policije u Bosni ukljuceni u cijeli niz kriminalnih aktivnosti. Policajce se otpusta zbog raznih pogresaka, jedan Amerikanac je otpusten u prosincu 2000. jer je platio 2900 dolara moldavskoj prostitutci koju je tretirao kao svoje privatno vlasnistvo. Cini se, medjutim, da je otpust jedina moguca sankcija, s obzirom da u Bosni medjunarodna policija usiva diplomatski imunitet od sudskog gonjenja. Slucaj BiH takodjer dobro ilustrira i jedno vrlo znacajno filozofsko pitanje. “Ljudska prava su tek bezvrijedna stvar na nistavnom listu papira” (Burke), ne proizlaze li iz suverene drsave, utemeljene na suglasju izmedju vlade i vladavine zakona. Ako je suverenitet drsave fiktivan, kao sto je to slucaj u BiH, gdje sve znacajnije odluke, u stvari, donosi Visoki predstavnik, koji je sam izvan zakona BiH, drsavne pravne strukture ne mogu nikada nametunuti nacela iz raznih povelja o ljudskim pravima. Ljudska prava se mogu nametnuti samo ako postoji politicka volja koja ih mose nametnuti, ali ako je politicka volja frustrirana samovoljnim i nezakonitim intervencijama izvana, kao sto je to slucaj u BiH, onda se ta jadna zemlja nece nikada razviti ka odgovornosti i slobodi – preduvjetima za pravnu drsavu. 1 Vidi, osobito: Bosnia: Faking Democracy after Dayton (Bosna: krivotvorenje demokracije nakon Daytona), David Chandler, Pluto Press 1999. 2 Yugoslavia: A History of its demise (Jugoslavija: povijest njenog pada), Viktor Meier, Routeledge, 1999. 3 The End of Nationalist Regimes and the Future of the Bosnian State (Kraj nacionalistickog resima i buducnost bosanske drsave), izdala Inicijativa europske stabilnosti, osujak 2001., dostupno na www.esiweb.org. Ovo izvjesce je tek priblisno objektivna analiza zbivanja koje je opisao jedan medjunarodni intelektualni koncern. 4 Vidi Bosnia’s November Elections: Dayton Stumbles (Izbori u Bosni u studenom: Dayton posrce), ICG, 18. prosinca 2000. 5 Tanjug, 6. lipnja 2001. 6 Uredski memorandum OESC-a od 16. lisopada 2000. 7 U.S., British Ambassadors Accused of Interfering in Bosnian Politics (Americki i britanski veleposlanik optuseni za mijesanje u politiku Bosne), Agence France Press, 7. veljace 2001. 8 Odluka Visokog predstavnika, Br. 93/01, Sarajevo, 7. osujka 2001. 9 Govor se mose procitati na web-stranici Hrvatskog narodnog sabora, www.hns.bih.org/biskup-e.htm 10 Croats Attack Peacekeepers (Hrvati napali mirovnjake), AP, 6. travanj 2001. 11 Intervju s Milanom Jelovcem, Vjesnik, 3. osujka. Intervju se u cijelosti mose procitati na www.hic.hr i www.vjesnik.hr 12 West Pins Hopes for Bosnia on Leader of Moderate Party (Zapad se nada umjerenom vodji za Bosnu), Matthew Kaminski, Wall Street Journal, 22. lipnja 2000. 13 BHHRG se zahvaljuje Lee Caseyju sto je skrenuo pozornost na ove usporedbe 14 Daytonski sporazum, Aneks 4, cl. 11 15 Vidi Davida Chandlera, str. 91-92 16 Ove dokumente mosete procitati na web-stranici Visokog predstavnika, www.ohr.in 17 Cl. II istog Aneksa 10 Visokom prestavniku daje pravo “olaksati rjesenje poteskoca koje nastanu u civilnoj provedbi”: ovaj clanak se citira kao izvor ovlasti gosp. Petritscha u njegovoj Odluci o imenovanju privremene upraviteljice u Hercegovackoj banci, 5. travnja 2001. 18 Misconduct, Corruption by the US Police Mar Bosnia Mission (Lose ponasanje i korupcija u redovima americke policijske misije u BiH), Colum Lynch, The Washington Post, 29. svibnja 2001.

piši mi ..

Free JavaScripts provided by The JavaScript Source