PRENESENO IZ SLOBODNE DALMACIJE

TRANSKRIPTI IZ HAAGA:
INTEGRALNO SVJEDOČENJE STJEPANA MESIĆA PRED
HAAŠKIM SUDOM 19. TRAVNJA 1997. GODINE
Hrvatsko vijeće obrane
izvršilo je državni udar!

Godine 1992. netko mi je donio odluku kojom vlast preuzima HVO. Odluka je zahtijevala smjenjivanje svih lokalnih zakonski izabranih općinskih vođa, poslije čega će HVO imenovati njihove nasljednike. U stvari, to je značilo protupravno zbacivanje zakonski izabranih dužnosnika

Istraživački tim Slobodne Dalmacije

Kad sam se vratio, pisao sam Tuđmanu. Tuđmanova tajnica Zdravka Bušić me zatim nazvala i rekla mi kako Tuđman hoće razgovarati sa mnom. Kad se s njime sastao, rekao mi je da nisam učinio što sam bio obećao. Rekao sam mu kako sam obećao da ću otići samo mjesec dana, i da je mjesec dana trebalo biti dovoljno za sklapanje nagodbe s Miloševićem.
Odmah poslije sastanka u Grazu, sastao sam se u Zagrebu, u Predsjedničkim dvorima, s Franjom Borasom, dužnosnikom HZ-HB, i Nikolom Koljevićem iz RS. Objedovao sam s Borasom, Koljevićem i Tuđmanom, i razgovarali smo o Shakespeareu. U to sam doba često odlazio Tuđmanu, ali me nisu očekivali kad su ondje bili Boras i Koljević.
Kad sam ugledao Borasa i Koljevića, rekli su mi da su to neslužbeni sastanci s Tuđmanom, jer je pitanje Bosne već odlučeno. Nisam bio pozvan na službeni sastanak, samo na objed. U Predsjedničkim sam dvorima često viđao Franju Lasića, također dužnosnika HZ-HB, Darija Kordića i Matu Bobana.

Boban samo zločinac

Bio sam na jednom sastanku s Tuđmanom i Nikicom Valentićem, koji je bio predsjednik hrvatske Vlade. Tijekom jednog razgovora rekao sam Tuđmanu da je Boban samo zločinac. Nikica Valentić, koji je bio i Bobanov odvjetnik prije rata, složio se i rekao da je Boban osuđen zbog 47 kaznenih djela (mislim da su to bila privredna kaznena djela povezana s poduzećima).
Tuđman nam je rekao da ne poznajemo Bobana. Tuđman mi je rekao kako je Boban jedini čovjek koji izvršava njegovu politiku i shvaća ga. Ja sam shvatio "njegovu politiku" kao Tuđmanovu politiku u Bosni.
Poslije jednog redovnog mjesečnog sastanka između HDZ-a Hrvatske i HDZ-a Bosne, iznenadio sam se kad sam na jednom objedu ugledao Bobana, Koštromana i Kordića. Tuđmanova tajnica pozvala me na objed. Uvjeren sam kako su me pozvali ne bi li me pokušali pridobiti na Tuđmanovu stranu.
Bili su nazočni predstavnici HDZ-a Hrvatske i Bosne. Objedi s Tuđmanom traju otprilike jedan sat. Stalno su govorili o "humanom preseljenju stanovništva". Tada sam prvi put čuo taj izraz i, po svemu sudeći, to je trebalo biti umjesto rata, svaka bi skupina otišla u svoju domovinu. Hrvati bi otišli na hrvatsku stranu, Srbi na srpsku stranu, a Muslimani na muslimansku stranu, i svi bi međusobno razmijenili kuće kako bi se narod mogao lakše preseliti.
Moj je dojam bio da su se očito nagodili o podjeli Bosne. Taj je razgovor bio u doba muslimansko-hrvatskog sukoba.
Ante Baković i Jurica Perić bili su odgovorni za stvaranje HDZ-a u Bosni. Početno je članstvo bilo višenacionalno, u stranci je bilo mnogo Hrvata, ali i nešto Muslimana. To je bilo potkraj 1989. i početkom 1990. Otprilike u to doba otišao sam također nekoliko puta u Sarajevo.
Prvi predsjednik HDZ-a u BiH bio je dr. Davor Perinović. Smijenili su ga jer je Zagreb shvatio da je njegov djed Srbin. To zapravo nije bio pravi razlog, smijenjen je jer je bio "integracionist".
Program stranke u BiH bio je isti kao i program HDZ-a u Hrvatskoj. U početku je između Muslimana i Hrvata postojao dobar radni odnos. Prvi predsjednik stranke podržavao je suživot. Upravo je to smetalo Tuđmana.
Zatim je Stjepan Kljuić postao predsjednik HDZ-a u BiH. I Kljuić je bio integracionist. Oženjen je Muslimankom. Prvobitno je on bio izbor Zagreba. Odabrao ga je neposredno Tuđman. Kad je Zagreb odbacio prvog predsjednika Perinovića, otputovao sam s Juricom Perićem i don Antom Bakovićem — obojica su bili članovi zagrebačkog Predsjedništva HDZ-a — u Sarajevo. Došlo je do određenog neslaganja jer je Baković htio biti šef HDZ-a u BiH.

Kljuićeva smjena

Kljuić je isprva odabran jer je branio suverenu BiH. Kako se Tuđman približio Miloševiću u vezi s planovima o podjeli BiH, Kljuić više nije bio poželjan Tuđmanu. Tuđman mi je rekao da je Kljuić jedan od "Alijinih" Hrvata jer ne štiti interese Hrvata.
Trebali su pronaći nekoga kojemu će Hrvati u Bosni vjerovati. Tuđman mi je rekao da moram otići na sastanak HDZ-a BiH u Širokom Brijegu kako bih se pobrinuo za to da Kljuić podnese ostavku. Nisu ga htjeli smijeniti jer bi to izazvalo preveliki skandal.
Kad sam stigao na sastanak HDZ-a u Širokom Brijegu, svi su predstavnici HDZ-a u BiH bili ondje. Većina njih podržavala je Kljuića. Ispitao sam atmosferu na skupu kako bih saznao mišljenja predstavnika o Kljuiću, a zatim sam pozvao Kljuića u stranu na razgovor.
Rekao sam mu kako neki ljudi smatraju da bi morao razmisliti o podnošenju ostavke na mjesto vođe stranke u BiH, ali da vidim kako uživa veliku potporu. Rekao sam da ću to prenijeti Zagrebu. Kljuić me upitao da li ga Tuđman želi maknuti. Rekao sam mu da to apsolutno želi.
Ako ga Tuđman doista želi maknuti, rekao je zatim Kljuić, tada će se Tuđman pobrinuti da ga se makne. Kljuić je rekao da će na kraju ostati bez glave. Dodao sam da mi je Tuđman dao izričite upute, ali da sam vidio kako drugi podržavaju Kljuića.
Kljuić je ipak rekao da će otići. Poslije skupa potpisao je ostavku, ušao u automobil i otputovao u Sarajevo. Rekao sam Kljuiću da ne mora podnijeti ostavku i da ću se vratiti u Zagreb i reći Tuđmanu kako on (Kljuić) uživa veliku potporu. Kljuić je rekao da će otići ako to Tuđman hoće.
Poslije Kljuićeve ostavke, skup je izabrano privremenog predsjednika, dr. Milenka Brkića, Hrvata iz Hercegovine. I on je podržao suverenu Bosnu i nije bio Zagrebu po volji. No, u to doba Zagreb nije naznačio tko bi trebao naslijediti Kljuića. "Hercegovačko" krilo HDZ-a bilo je još u manjini, pa je Brkić izabran.
Ubrzo poslije toga Zagreb je izvršio pritisak na Brkića jer je i on podržavao integriranu Bosnu. Stoga je on podnio ostavku i vlast je odmah preuzeo Boban. Nisam bio prisutan kod tih događaja, pa nemam direktnih saznanja o tome kako se to dogodilo.
1992. netko mi je donio odluku kojom vlast preuzima HVO. Odluka je zahtijevala smjenjivanje svih lokalnih zakonski izabranih općinskih vođa, poslije čega će HVO imenovati njihove nasljednike. U stvari, to je značilo protupravno zbacivanje zakonski izabranih dužnosnika.
To je u osnovi bio državni udar kojim je protuzakonito uzurpirana vlast. HDZ je u BiH osvojio broj glasova veći od postotka Hrvata u stanovništvu Bosne, pa je njegov položaj bio dobar.
HDZ je osvojio oko 24 posto glasova premda je na hrvatsko stanovništvo otpadalo samo 17 posto od ukupnog broja. Neki su Muslimani glasovali za HDZ, pa su stoga bili u većini i HVO je mogao preuzeti vlast.
Moje je gledište bilo da je HVO izvan zakonski i da nema pravo smjenjivati zakonski izabrane predstavnike. Ako ništa drugo, dužnosnike HVO-a trebali su izabrati zakonski izabrani predstavnici.
Razgovarao sam s Vicom Vukojevićem, članom jednog saborskog odbora i pravnika HDZ-a za pitanje BiH. On je bio u stalnoj vezi s HDZ-om u BiH, i rekao sam mu da je nezakonito smjenjivanje uprave protiv interesa Hrvata.

HV protiv Ustava

Sastao sam se i s Bobanom i rekao mu to isto. Boban je rekao kako se Tuđman suglasio s odlukom da se HVO dovede na vlast preko izabranih dužnosnika, te da je ekipa pravnika u Zagrebu, uključujući profesora Smiljka Sokola i Vukojevića, izradila opravdanje i proceduru za akciju HVO-a.
Otišao sam Tuđmanu i rekao sam mu kako smatram da je to državni udar protiv zakonski izabranih vlasti. Tuđman mi je rekao da se slaže sa mnom, ali mi je dva dana poslije rekao da se ne miješam u pitanja BiH i da je Vukojević sada odgovoran za hrvatsku politiku u Bosni.
Poslije toga viđao sam delegacije bosanskog HDZ-a u Zagrebu samo posredno, u prolazu. U delegacijama su obično bili Mate Boban, Dario Kordić, Ignjac Koštroman, Miro Lasić i Ante Valenta. Od datuma osnivanja HDZ-a u BiH delegacije iz BiH dolazili su u Zagreb svaki mjesec. Kasnije su ih najavljivali kao službene posjete predstavnika HZ-HB.
Kad je u BiH izbio sukob protiv srpskog agresora, HVO je bio slab. Tuđman i Izetbegović potpisali su sporazum prema kojem je bilo dogovoreno da hrvatske postrojbe mogu ući na teritorij BiH radi borbe protiv zajedničkog srpskog agresora; međutim, ulaskom u BiH HV je prekršio hrvatski Ustav.
HV može otići u drugu državu samo s odobrenjem Sabora, jer samo Sabor može ovlastiti slanje hrvatskih postrojbi u drugu zemlju. Rasprava o tome nije nikada održana.
   (Nastavlja se)

TRANSKRIPTI IZ HAAGA: INTEGRALNO SVJEDOČENJE STJEPANA MESIĆA PRED HAAŠKIM SUDOM 19. TRAVNJA 1997. GODINE
Cijele postrojbe Hrvatske
vojske odlazile su u Bosnu

Tuđman je htio u Bosni opkoliti teritorij koji je kasnije htio za Hrvatsku. Na sastancima u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu Tuđman je rekao: "Ono što držimo oružjem, bit će naše." Tuđman je to rekao u nekoliko navrata. Ja sam to shvatio kao da će to biti dio hrvatske države, ali to nije izričito rečeno

Poslije početka muslimansko-hrvatskog sukoba, koji treba pripisati uglavnom Hrvatima, osobno sam naredio jednom saborskom povjerenstvu da ode u Mostar.
Voditelj povjerenstva bio je Drago Krpina. Krpina me je izvijestio da je situacija napeta i da bi Muslimane trebalo premjestiti iz Mostara. Rekao je kako je kretanje Muslimana iz istočnih dijelova Bosne promijenilo demografiju Mostara. Muslimani koji su pobjegli od Srba, izazvali su promjenu stanovništva pa će, rekao je, ondje doći do velikog sukoba.
Rekao sam Krpini da to dođe reći Tuđmanu. Ne znam što je rekao Tuđman, ali je uslijedio brutalan rat. Za svakih 13 granata što su ih Hrvati uputili prema Istočnom Mostaru, Muslimani su na Zapadni Mostar uputili jednu granatu.
Povjerenstvo je reklo kako je Boban donio odluku da sve Muslimane koji su došli u to područje iz drugih mjesta treba maknuti. Međutim, ti Muslimani nisu imali kamo otići. U to sam doba saznao da su Hrvati osnovali logore za Muslimane. Ne znam tko je izdao naređenja da se uspostave logori.

Logori za Muslimane

Mnogi Muslimani koji su bili u HVO-u, bili su naoružani i odvedeni u logore. Ne znam tko je organizirao logore i njihovo osoblje, ili kako su bili organizirani.
Ljudi u Hrvatskoj odgovorni za politiku u BiH zacijelo su morali znati za logore. Nije bilo nikakvih televizijskih snimki o nekome iz Hrvatske u posjetu logorima — njihovo je postojanje držano u tajnosti.
Jedan Hrvat iz Švicarske posjetio je logore i bio je vrlo uplašen. Rekao mi je za logor u Dretelju, kao i da se planira uništenje mostarskog mosta. To je bilo dok je Slobodan Praljak bio na čelu HVO-a. Već su bili uspostavili koordinate za napad protiv mosta.
Nazvao sam Janka Bobetka, načelnika stožera HV-a, i pitao ga što zna o tome. No, tada je most bio uništen. Mislim da nije bilo strateškog razloga — to je bilo simbolično. Ista osoba koja mi je to ispričala sastala se i s Tuđmanom i možda mu je rekla za logore.
Gojko Šušak, ministar obrane, i Tuđman izdali su odluku prema kojoj su cijele postrojbe HV-a trebale otići u Bosnu, ali su javno izjavili kako nema nazočnosti HV-a u BiH, samo "dobrovoljaca".
No, vraćali su se lijesovi i obitelji su protestirale. Roditelji hrvatskih vojnika dolazili su u Sabor, pojedinačno i u skupinama, i tužili se da njihova djeca nisu dobrovoljci, već da ih je onamo poslao i mobilizirao HV. Kad je došlo do tih prosvjeda, nazvao sam Šuška i pitao ga što se događa. On mi je rekao da ondje nema postrojbi Hrvatske vojske, ali da ima dobrovoljaca. Rekao sam mu da mi dolaze roditelji, a on mi je odgovorio da sam nešto pomiješao.
Kasnije su mi dolazili i sami vojnici, ili bi na raznim mjestima i sastancima govorili kako su im naredili da skinu oznake HV-a i stave oznake HVO-a. Mnogi su ljudi nazivali kontaktne radioemisije i govorili isto. Mnogi mladići, bivši vojnici, rekli su mi to osobno.
Na osnovi onoga što sam čuo i od roditelja i od vojnika, nisam vjerovao Šušku. Na sreću, sve je to okončao Washingtonski sporazum. Nije bilo javnih izjava, međutim, Ministarstvo obrane RH mora imati dokumentaciju o tome.
Svi Hrvati imaju pravo na dvojno državljanstvo i, gdje god se nalazili, mogu glasovati na hrvatskim izborima. HDZ je to u potpunosti iskoristio — u Saboru je izabrano 12 predstavnika Hrvata iz BiH. Neki su od njih istodobno bili dužnosnici u Vladi Herceg-Bosne. Neki su još u Saboru.
Božo Rajić bio je ministar obrane BiH i istodobno u Saboru, Marić i Šoljić su dodatni primjeri. Prema tome, dužnosnici HZ-HB/HR-HB mogli su i mogu biti zastupnici u Saboru. Svi su oni, i drugi iz Bosne, dobili hrvatske putovnice bez ikakvih problema. Hrvati su autohtoni stanovnici BiH, pa nema logike da budu državljani same Hrvatske.

Rekao sam neka ubiju Kordića

Kad su počeli sukobi oko Prozora i Vareša u srednjoj Bosni, posjetio me je Vukojević. U to sam doba bio predsjednik Sabora, a Vukojević je bio jedan od zastupnika. Rekao mi je kako je postao brigadir u HVO-u. Kao saborski zastupnik slikao se za TV u odori HVO-a.
Pitao sam ga da li zna što se dogodilo u Prozoru. Rekao mi je da "smo mi (HVO) poubijali toliko njih da ih nisu mogli sve natovariti na kamione". Rekao mi je da Hrvati nisu imali gubitaka. Izbacio sam ga iz ureda i otada nismo više nikada izmijenili ni riječi. Shvatio sam da nasumce ubijaju ljude ako su njegove riječi o gubicima bile točne.
Tuđman je htio u Bosni opkoliti teritorij koji je kasnije htio za Hrvatsku. Na sastancima u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu na kojem sam bio nazočan, i na kojima je Kordić bio najglasniji, Tuđman je rekao "ono što držimo oružjem, bit će naše". Tuđman je to rekao u nekoliko navrata. Ja sam to shvatio kao da će to biti dio hrvatske države, ali to nije izričito rečeno.
Kordić je uvijek bio ondje zajedno s članovima Predsjedništva HDZ-a BiH kao što su Boban, Koštroman, Valenta, Božo Rajić i Jadranko Prlić. Na sastancima su bili i vojni zapovjednici, ali se ne sjećam imena. Na jednom od tih sastanaka, pri kraju, pridružio sam im se i razgovarao s Kordićem. Rekao mi je da će, kad njegove snage prođu kroz Busovaču, krenuti sve do Save. Upitao sam ga kako to misle postići. "S AK-47", rekao je. Ja sam mu rekao: "Slušaj, Kordića, fetus zna više od tebe što je politika."
Kad je Sarajevo bilo opkoljeno došao je meni Šefko Omerbašić i rekao mi da su prikupili novaca, kupili oružje i poslali ih u Sarajevo preko Busovače. Oružje su pratili vojnici HV-a, među kojima su bili i vojnici HV-a muslimanske nacionalnosti. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, mnogi su Muslimani stupili u HV. Kordić je uhitio te Muslimane, oduzeo svo oružje, pa je Omerbašić došao prosvjedovati.
Nazvao sam Bobana i upitao ga što zna o tome. Rekao je da ne zna ništa. Zatražio sam od njega da sazna što se dogodilo i poduzme mjere. Boban me upitao što će ako to Kordić ne dopusti. Ja sam tada rekao u šali, neka ga ubije. Zatim me je nazvao Tuđman i upitao me da li sam izdao naredbu da se Kordić ubije. Rekao sam kako hoću da oružje prođe i da je on zapreka.
Boban i Kordić su kolabrirali sa Srbima protiv Muslimana jer zbog njih oružje namijenjeno Muslimanima u Sarajevu nije dospjelo do Muslimana.
Dok sam bio predsjednik Sabora, a Valentić predsjednik Vlade, često sam u saborskim predvorjima susretao Fikreta Abdića. Preko Valentića sam znao da Abdić dobiva velike količine goriva od Ine u Zagrebu. Abdić se borio protiv ABiH. Rekli su mi da tone goriva u cisternama odlaze na srpsku stranu. To nas je iznenadilo, jer smo se borili protiv Srba, a istodobno ih opskrbljivali gorivom.
Nije bilo službenih protesta protiv onoga što se dogodilo u dolini Lašve. Bilo je jasno da je to dio velikog plana o premještanju stanovništva. Možda mjesec ili dva poslije incidenta u Ahmićima razgovarao sam s Bobanom u Zagrebu. Rekao mi je kako je u to bio umiješan neki Englez i da su odgovorne osobe nosile crne odore. Pitao sam "kako znaš tko je nosio odore", a Boban je rekao da su to mogli biti Srbi i da netko pokušava kompromitirati HVO.

Boban je provodio Tuđmanovu politiku

Muslimani i Hrvati su dobro živjeli zajedno u Varešu, ali su ljudi u Kiseljaku provocirali stvari. Ratni zločini u Stupnom Dolu provocirali su Muslimane i pomoću njih je netko u HVO-u mogao nagovoriti Hrvate da odu iz Vareša. Bilo je jasno da će Muslimani reagirati — i to je zapravo i bio plan.
Boban mi je rekao kako je, otkako je izabran za predsjednika HZ-HB, izvršavao ono što je Zagreb htio, a Zagreb je značio Tuđmana. Dok je još bio predsjednik HZ-HB, rekao je da je "običavao" izvršavati politiku Zagreba i da je to bila ispravna politika.
Rekao mi je to u listopadu ili studenome 1996. u hotelu Intercontinental u Zagrebu. Na kraju krajeva, razgovaramo obojica kao bivši poglavari država, on Herceg-Bosne, a ja Jugoslavije.
P.S.
Ova mi je izjava pročitana na hrvatskom jeziku i točna je po mom najboljem znanju i sjećanju.
Dao sam ovu izjavu dobrovoljno i svjestan sam činjenice da se ona može upotrijebiti u pravnom postupku pred Međunarodnim kaznenim sudom za sudski postupak protiv osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. te da mogu biti pozvan da javno svjedočim pred sudom.
19. travnja 1997.
(Svršetak prvog dijela)
Istraživački tim "Slobodne Dalmacije"

piši mi ..

referendum.8k.com

BUDUĆNOST BiH

 Posjetite naš